Nemir

29.03.2015.

U posljednoj godini petog desetljeća života, počeo sam se baviti novim hobijem - ronjenjem.
Zahvaljujući novoj, revolucionarnoj metodi zadržavanja daha i naprednim tehnikama zarona u tekuću problematiku, već sam se nakon nekoliko treninga toliko izvještio da mi polazi za nosom provesti čak nekoliko sati ispod površine snova.

Međutim, da ne bi bilo zabune, medij u kojem se odvija moje ronjenje nije more, već su slova. Običnih trideset slova koja ispremiješana na sedam miljardi načina stvaraju neobične spojeve i kombinacije. Jednostavno je, zaroniš u bazen prepun slova, širom otvoriš oči, neke prepoznaš, neke tek naslutiš, a neka te bogme i iznenade.

Naime, zaronio sam ovih dana u svoje napisane tekstove, ne samo u one koje sam u proteklih devet godina objavljivao na ovom blogu, već i ono što sam brčkao po raznim rokovnicima, škartocima, post-it naljepnicama, kutijama za cipele, zidovima, zamagljenim ogledalima, čak i goblenima, a sve s namjerom da konačno napravim nekakvog reda, odvojim žito od kukolja, kukuruz od komušine, nebuloze od manje bolne ugroze.

Osjećaj je sličan onomu kao kad u prašnjavoj kutiji sa šufita na kojoj piše AVA - DITA Tuzla, pronađeš bilježnicu iz sedmog osnovne na čijoj prvoj stranici piše KEMIJA, ali se unutar njezinih korica zapravo nalazi dnevnik u kojem si tada zapisivao svoje najskrivenije tajne. Saznaš tako iz prve ruke da si upravo u to vrijeme bio smrtno zaljubljen u jednu Draganu iz "ce" razreda, ali joj to, iz nekog nepoznatog razloga, nisi dospio reći.



Stoga me silno zanimalo koliko su moji tekstovi, sada ne iz sedmog osnovne, već iz dvadeset i sedmog više uzaludne, izdržali test vremena, bi li ih kojim slučajem i danas potpisao ili su u međuvremenu posrnuli na braniku istine.
Pomalo sam ostao i zatečen kad sam shvatio da su prvi o'šli u prdec oni postovi u kojima sam razglabao o aktualnim događanjima, temama koje su tih dana okupirale svekoliku domaću, ali i bjelosvjetsku javnost.
Tko se još uopće sjeća žučnih rasprava o ZERP-u i epikontinentalnom pojasu, tko se sjeća blindiranog BMW-a kupljenog za onog napuhanog glavonošca, tko se sjeća posjeta Georga dabl-ju Busha Zagrebu, i oduševljenja kad je na scenu stupio Obama, tko se sjeća kriznog poreza, afera Maestro, Brodosplit, masovne navale na kupnje dionica HT-a, prosvjeda, demonstracija, memoranduma, referenduma i raznih ostalih dum-duma.

Promatrajući danas sve te događaje sa kakve-takve povijesne distance shvatiš da je trošenje živaca, vremena i energije na tobož jako bitne aktualije zapravo posve nepotrebno, čak i besmisleno.
I sve ove teme koje nam se danas nameću i koje se doimaju kao da su od kurcijalnog značaja, svi ti šatori, izbori, pisma, Milanovići, Kukumarci, prepiske, špijuniranja, bušenja, iskušenja, zaista su takve - kurcijalne. Bezvrijedne.

S druge strane, opstale su priče o ljubavima (mada ne i ljubavi), opstale su priče o prijateljima (mada ne i prijatelji), opstale su priče o malim, svakodnevnim stvarima, o sitnicama koje žvot znače.
Jednostavno, ne želim više slušati vijesti ni s radija ni s televizije, a pogotovo ne s interneta, novine ću opet listati od predzadnje stranice prema naprijed pa dokle stignem, a ono što je zaista važno, i tako će doći do mene, htio ja to ili ne.

Jeste li možda primjetili koliko su agresivni glazbeni umetci koji se ukomponiraju između dvije vijesti? To bi bila nekava moderna verzija fanfara. Da takvu, uvjetno rečeno muziku, slušaš onako, za svoj gušt, siguran sam da bi nakon samo tri minute bio lud ko kupus.

I kad se tako malo odmakneš, postaju ti beskrajno smiješne sve te silne prevažne face, sva pompa koja se stvara oko njih, ugursuzi, nabiguzi, sekjuriti, tijelohranitelji, posebno istrenirani psi koji sat vremena prije dolaska važne njuške na neko odredište provjeravaju nije li možda kakva eksplozivna naprava postavljena na kritično mjesto. Pogotovo znajući koliko su svi naši polit-selebriti zapravo lutke na koncu nekakvih starih, ćelavih, otromboljenih likova koji ćaskaju međusobno u nekom salonu u Londonu, puše kubanske cigare i piju scotch. Manekeni se isturaju u prvi plan, bitno je da je lijep, zgodan, a što se krije ispod skupog odijela - koga briga. Kad potrošimo ovog, doći će drugi maneken, barem njih ima na bacanje.

I tako sam nakon nekoliko mjeseci news-apstinencije, shvatio da mi je prilično ugodno biti neizvješten. Istina, ružne stvari će se i dalje događati, htio ja čuti za njih ili ne, ali barem mogu birati način na koji će mi biti servirane. Kakofonija je nadjačala sve ostale zvukove. Ali ako potpuno začepiš uši, nećeš moći čuti ni one lijepe melodije koje su ostale prekrivene bukom.
Kad se sjetim koliko mi je to nervoze i nemira unosilo u svakodnevni život, sad se pitam - zašto?



Ipak, nije ni svaki nemir isti. Postoje dvije vrste, zapravo, možda je bolje reći - dva pola nemira. Negativni i pozitivni, destruktivni i konstruktivni nemir. Dulje izlaganje ovom prvom donosi tjeskobu, prepuštanje onom lijepom nemiru potiče kreativnost.

Pa eto, u tom smislu, živi i nemirni bili!



Life to go

19.03.2015.

Znam da nam je hrvatski jezik mio kakav god on bio, ali dajmo priznajmo već jednom da u tom našem jeziku imamo svu silu užasnih riječi i izraza. Ne želim se sad vraćati na snošaj, opskrbu, prljanje, prtljagu, velekovtljaj, rat (uvijek strši neki rt) i još pregršt neizgovorljivih riječi, već bi se zadržao samo na jednoj - tjeranje. Riječ kao riječ i nije odviše problematična, ali mi je smiješan kontekst u kojoj se upotrebljava.
Ljudi su naime, sposobni za svoje osjećaje i stanja pronaći najljepše moguće riječi, ali zanimljivo, to isto pravo uskraćuju ostalim životinjama.
Znate ono kad našim preslatkim bući-bući kućnim ljubimcima dođe želja za kokolavanjem, pogotovo ženkama, tada se, umjesto ispravnog izraza kojim se želi reći da se kujica Mikica "nalazi u razdoblju povišenog intenziteta nagona za parenjem", ufino kaže - tjera se.

Bože, budalastog li izraza - tjera se? Pogotovo me zbunjuje ova posvojna zamjenica "se". Tjeram sebe ili se. Kako se može tjerati samog sebe? Vjerojatno je još netko uključen u tu igru. Dok sirota Mikica trčkara po dvorištu uzdignutog repa, odnekud se pojavi avlijaner Bobi, preskoči tarabu i napravi dar-mar. Dok Bobi tjera Mikicu, očajna gazdarica trči sa štapom u rukama i tjera Bobija, a sve to gleda susjed Zdravko pa dođe i njemu malo da se natjera jel, sve dok ga ne prekori mrki pogled supruge mu Rožice. Naposljetku ostaje pitanje - tko je tu vjeran, tko stjeran a tko utjerivač?
Od tjeranja do pretjerivanja nije tako dalek put. Otprilike kao od Prapatnice do Prgometa.

Možda nismo svjesni, ali svoje najbolje dane provodimo upravo u eri pretjerivanja. Za to su naravno krivi - novinari.
U prvom redu sportski. Od njih je sve to krenulo. Koliko u samo jednom prijenosu utakmice Liga prvaka, možemo vidjeti fantastičnih dodavanja, fenomenalnih obrana, izvanrednih proigravanja, kolosalnih pogrešaka...
Svaki potez mora imati svoj epitet. Zar nije zapanjujuće koliko je velik postotak neiskorištenih stopostotnih šansi? Zapravo, trenutno se ne mogu sjetiti je li ikad itko iskoristio stopostotnu šansu? Ah da, čini mi se da onaj Pedro jest.

Virus pretjerivanja, prešao je iznenađujuće lako iz sportske redakcije u vremensku prognozu. Vrijeme koje nas okružuje više ne smije biti samo svježe, prohladno ili pak toplo, ono u svakom trenutku mora biti bombastično snažno. Ne može se više reći - idućeg tjedna će prevladavati toplo vrijeme već - idućeg tjedna će nas zapljusnuti val tropskih vrućina. Pljas - pravo u lice! Ako se pak predviđa da će biti mrvicu hladnije, tada je ispravno reći - okovat će nas polarna zima. Brrrrr.

Ipak, oni koji nisu zaboravili promatrati nebo, more, zemlju, šumu, čak i bez vremenske prognoze znaju oklen vitar puše. Naši stari znali bi reć - ma pusti, sve su to amerikanade.
Ali, izgleda da ne misle stati. Sve ćešće na našim ulicama viđam natpise - coffe to go. Kao, to je sad tako šik, napune ti kavu u šalicu živih boja, a onda ti ideš, ideš, ideš i na kraju je i ne popiješ jer nemaš kad i nemaš s kim.



Zapravo, čak mislim da je pomalo i uvredljivo keljiti natpise coffe to go, u ovom dijelu svijeta u kojem je ispijanje kave podignuto, pa skoro na razinu transcendentalne meditacije. Pritom, kava kao napitak uopće nije važna, ta šuć-muć kombinacija nekakvog praha i slatke vodice više ima ulogu mirisnog štapića nego ozbiljnog pića. Naša kava je druga riječ za razgovor, za druženje.
Zahvaljujući toj jednostavnoj i ne odveć skupoj metodi, mi se na našim "kavama" opuštamo, lišavamo stresa, poboljšavamo međuljudske odnose, razvijamo kreativnost i zapravo spašavamo od išćeznuća umijeće razgovaranja.

I nije samo kava u pitanju, meni svakog puta dođe milo kad vidim sve te silne prezaposlene službenike, vježbenike u odijelima kako uomčeni kravatama za vrijeme radne pauze sjede na klupicama ispred firme i njupaju "lunch". Mada taj obrok naši u pravilu prevode kao ručak, to ručka nikad ni vidjelo nije. Da moja susjeda Ljubica ponudi svome ljubljenome mužu Anti običan sendvič za ručak dobila bi ekspresno "lunch to go". Ipak, mora se priznati da su se i oni odmakli od sendviča. U fino zapakiranim posudicama obično se krije nekakva superzdrava salata izmiksana od glutena, aditiva, emulgatora i pojačivača okusa.

Bojim se da nećemo dugo čekati dan kad će predstaviti aplikaciju "life to go". Ponesi svoj život i iskoristi ga negdje drugdje. Za živjeti ovaj sadašnji i tako nemaš vremena.



No, s običajima je slično kao i s biljkama. Neke ne mogu podnijeti presađivanje dok se druge udomaće kao da su oduvijek tu. Smokva nam je došla iz Turske, Rogač iz Sirije, šipak iz južne Azije, paprika, pomidora, kumpiri zna se - iz Amerike.
Ipak, jedna se amerikanada nije udomaćila, barem za sada. Mislim na onaj nasnimljen smijeh u studiju za vrijeme emitiranja humorističkih serija. Svojedobno sam upoznao jednog tipa koji mi se hvalio da je ostvario zavidnu glumačku karijeru. Pa u kojim si filmovima glumio - pitam ga. Malo u filmovima, više u serijama, kaže. U Seinfeldu recimo, zatim par epizoda u Prijateljima, a gotovo četiri pune sezone u Teoriji velikog praska.
Ma daaaj, pa to su sve moje omiljene serije. Kako te nikad nisam vidio?

Nisi me ni mogao vidjeti - ja sam onaj koji se u pozadini samo smijao! Ho ho ho ho - pamtiš li taj smijeh?
O da, svakako...

Mislim stvaaano, taj običaj lijepljenja smijeha preko već snimljenih scena mi je oduvijek bio frapantno fascinantan. Kao da nas producenti takvih serija smatraju retardiranima pa će nas oni uputiti i pokazati - e ovo vam je smiješno! Uostalom, tko sam ja da im prigovaram. Oni su zgrnuli silne novce na tome, nisam ja.

Međutim, baš nešto razmišljam, ako to zaista tako dobro funkcionira, povećava gledanost i tako to, zašto mi tom običaju ne bi dali novi smisao, pa da nasnimljenim smijehom obogatimo recimo - središnji Dnevnik. Pogotovo znajući da je najveći dio vijesti kojima nas zamaraju u informativnom programu i tako beskrajno komičan. Tragikomičan zapravo. Zamislite, voditelj Dnevnika najavi vijest da je BDP porastao 0.3 promila, a ispod njega se zaori gromoglasan smijeh! Ili, u akciji "Leptir", uhićeno je dvanaest djelatnika Agencije za koordinaciju implementacija javnih organizacija. Ha ha ha ha, ho ho ho - odjekivalo bi ispod slike. Mogli bi zaposliti i onoga moga kao mentora.

Pih, a ne ovako, dnevnici nam stalno ističu muku, nemoć, jad, neznanje, sve u svemu - tek smo korak od katastrofe. I što ćemo sad? Ne znam kako vama, ali meni prijetnja katastrofama pojačava apetit, a apetit je zadnja stvar koja mi je potrebna u osam sati navečer.



Sunce u Ribama

12.03.2015.

Da me netko još donedavno pitao - koje ti je najdraže doba godine, bez imalo predomišljanja bih ispalio - ljeto! Zar je obrazloženje uopće potrebno? Pa prebacimo se načas mislima u jedan tipičan ljetni dan. Sunce žeže, maestral hladi, cvrčak cvrči, more priča, škrape dišu, djevojke u ljetnjim haljinama na lavandu mirišu, leđa im brončane puti, svaki im pokret na strast sluti... Hm, možda sam se previše uživio, sad mi se više ne mili vraćati iz ljetnog dana sna!

Ipak, u posljednje vrijeme, bez obzira na gore navedene komparativne prednosti najtoplijeg godišnjeg doba, slutim da mi upravo ovo razdoblje, kad dani postaju sve duži i kad se zimi ćuti kraj, pruža sasvim dovoljno razloga za vratiti stari sjaj. Budi se istok i zapad, studen u obranu, sunce u napad!




U takvom ozračju lakše mi je prihvatiti i poneku boljku, kao na primjer iznenadnu dežgraciju koja se okomi na najosjetljiviju točku lokomotornog sustava. Mislim stvarno, nedjeljama prehodam tri planine preko škrapa, drača, stina, leda i dubina a onda se usred radnog tjedna spotaknem doslovce preko praga. I to ne onog s velikim početnim slovom s Karlovim mostom i Zlatim uličkama, već onog najobičnijeg, betonskog, pred ulazom u zgradu Tehničkog ureda, skladnog i blistavog zdanja u kojem vrijedno zarađujem svoj kruh sa pet cijelih osam kora.
O načinu spotaknuća i ligamenata istegnuća, ovom zgodom ne bih, hvala. Toliko je bizarno da mi nitko ne bi vjerovao.

Stalno imam problema s tim svojim stopalima. Zapravo, poštenije bi bilo reći da moja stopala imaju velikih problema sa mnom. Jer to kuda ja njih sve vodam, gnječim, tlačim i umaram, prečesto uopće nije humano.
Dok mi je kapula na skočnom zglobu bubrila kao da je genetski modificirana te prihranjena najmodernijim đubrivom, teta od prioriteta mi je pružila prvu pomoć i sve potanko objasnila.
Kaže ona - sada ćete fino otići do svog osobnog liječnika zatim će vas on uputiti na rendgen, a potom ćete na hitni kirurški na Firule.

Smrklo mi se, i to ne od boli već od same pomisli na čekanje pred ordinacijama. Svojoj se doktorici najprije moram učtivo najaviti i u dvije riječi objasniti problem, zatim će me sestra naručiti u sedamnaest nula tri, ali već znam da neću doći na red prije osamnaest pedeset i četiri. Rendgen, pobogu, gdje ću naći rendgen u to doba, a na hitni kirurški ne želim ni u najgorim noćnim morama! Ima li uopće nekoga tko je živ dočekao prijem na hitnom kirurškom na Firulama? Sve u svemu, moram napraviti krug od pedeset kilometara, a ja ni do zahoda ne mogu.
I što je najljepše od svega, već znam što će mi nakon svog tog tramakavanja po čekaonicama i amulantama liječnici reći - nogu držati na povišenom mjestu, previjati hladnim oblozima, mirovati i čekati da prođe.
I sad ću opet preskočiti par dana Mediterana ter s radošću izjaviti - prošlo je!



U međuvremenu sam propustio još jednu buru orkanku kakvu ne pamte ni najstariji, ali lako za to, nego sad moram istrpiti začuđene upite prijatelja, znanaca, šire i uže rodbine - štaaaaaa, nemoj mi reć da nisi slika nasukane brodove na Marjanu?
Nisam.
A onoga u Slatinama?
Nisam ni toga - skrušeno im priznam
Pa zaaaaaašto?
Za babino brašno!

Mislim, ono, da se razumijemo, shvaćam da ljudi imaju svoje gušte u kojima uživaju, ali iskreno - meni ovi, storm-čejseri, oliti lovci na oluje i nisu baš ono.... ma znate već..
Dvadeset i četiri sata dnevno su prištekani na pljusak.com i yr.no, pomno prate kretanja ciklona, pljuskova, grmljavina i mole se svevišnjemu da najžešće udare usmjeri upravo na njihovo područje. Nemoj samo da mi oni Lovre iz Ražanca titra jajca sa svojim podvelebitskim burama!

Prije su se ljudi pred neverama skrivali u kuće, a sad je obratno - čim malo zalampa iznad Ljubitovice, elitne postrojbe hvatača oluja izlaze na teren, svi odreda naoružani Canonima, Nikonima, tripodima i višecijevnim bacačima palačinki. Izlažu se pogibelji, kiša ih počesto protapana do mudanata, a oni pušu u šake i skakuću na minus ne znam koliko, igraju se sa sudbinom ludom jer u ovom sportu, izuzetno je važno tko će uhvatiti najveći val, tko će u kadar smjestiti što više munja, i tko će na koncu zaraditi najviše lajkova. Sve je dobro dok nekome ne zakuka majka zbog samo jednog lajka.

Ma opet, bolje je da mladost svoju ludost potroši do kraja, nego da je prošverca do nekih godina kad ta ludost više neće izgledati tako simpatično.



Snjegovi Kamešnice

04.03.2015.

Svemu je kriv pogled s onog lijevog zavoja kilometar-dva prije ulaza u Brnaze kad se ispred tebe ispruži Sinjsko polje kojim vijuga Cetina, dok se s druge strane, u jutarnjoj izmaglici sluti plavičasta silueta planine Kamešnice. I ta vrckava smišnica Kamešnica uvijek djeluje zavodljivo pogotovo u danima kad se sluti proljeće, kao domaćica brašnjavog lica koja te poziva da svratiš i probaš njezinu nadaleko znanu pitu od jabuka.
Za razliku od primorskih gorostasa Biokova i Velebita čije barijere odmah na prvi pogled izazivaju strahopoštovanje i koji svojim nazubljenim vrhovima vezanim u lance kao da žele poručiti - STOJ, NE PRILAZI, Kamešnica odaje sasvim drugačiji dojam. Barem iz ove naše perspektive jer čim prijeđemo na drugu stranu, u Livanjsko polje, vizura se drastično mjenja.

Planina koja s dalmatinske strane tako blago raste poput valova juga koji se lijeno valjaju s pučine i postupno rastu, ta ista planina sa sjeverne, bosanske strane djeluje potpuno drugačije. Namrgođena, tamna i hladna



No, u tome i jest ljepota, jer svaka planina ima tisuću lica i za upoznati barem dio njih potrebno je dolaziti, dolaziti i opet dolaziti.



Slično bješe i ovoga puta. Već sam tjednima pokušavao nagovoriti društvo za "laganu šetnju" koja iz planinskog mjestašca dražesnog imena - Gljev, vodi do začudno lijepog planinskog predjela zvanog Kurtegića dolac, ali zbog gotovo neprekinutog niza alarmantnih najava bura svih bura i mećava svih mećava, stalno smo odgađali planiranu turu.
S obzirom da sam već ranije prolazio kamešničkim stazama, koje su mi očito ostale u lijepim sjećanjima, zakleo bih se da ova pješačka tura nije ništa zahtjevnija od lagane šetnje uz more na dionici Stobreč-Grljevac.
Štoviše, ostao sam pomalo i osupnut kad sam na planinarskoj karti pročitao da će nam za dionicu do Kurtegića trebati čak tri i po sata i to samo za uspinjanje, a tek neznatno manje za povratak u Gljev.



Tjah, kakvih tri i po sata - brecnuo sam se - to ćemo mi za uru i po, u vrh glave - dvi. A kad već dođemo do Doca, vi ne morate, ali ja ću samo čas skoknut do Garjete i Burnjače, obližnjih vrhova koji su visoki, koliko ono - oko 1700 metara nad morem. Taman!
Šta, na karti piše da do tih vrhova treba dodatne dvi ure? Ma koji su ovo redikuli izdali kartu? Da dvi ure, pih, to ću ja učas!
Već pretpostavljate, planina mi je ovoga puta dala po repici. I to me baš lacnula onako pošteno. Svo vrijeme mi je šaptala - ne gordi se, ne junači se, znam da misliš da si jak, ali vjeruj mi, ja sam milijun puta jača od tebe!



I stenjao sam, puhao, upadao u snijeg do onih dijelova tijela koje nije pristojno spominjati, a planina me svo vrijeme gledala i smijala se. Naposljetku, do Kurtegića doca nam je trebalo ne tri i po, kako su napisale one neznalice na putokazima, nego puna četiri sata. Dijelom i zbog toga što je ovo zapravo bio biatlon, kombiniran od planinarenja i ronjenja u dubokom snijegu



Trebalo nas je snimati kako smo smo se šuljali snjegovima Kamešnice, kako smo hodali kao po pjeni od bjelanjaka, kao sve neće, neće, čvrsto je, pa onda odjednom - hop, propade rode u jagode!



Ipak, bio je to predivan dan u planini, jedan od onih o kojima pričaš i godinama kasnije, ne samo zbog fantastične ljepote prirode koja te okružuje i koje zapravo nisi ni svjestan u tim trenucima, već ti se javi naknadno, s odgodom, kad mine bol u mišićima. To je neki osjećaj, dijametralno suprotan od PTSP-a, ne znam kako bih ga nazvao, ali zapravo, sjećanje na nešto lijepo i ugodno što ti se dogodilo, može takve iste osjećaje buditi opet i iznova.



Pa onda nije ni čudno da ti sve te relacije i udaljenosti zbrčkaju u glavi, postaju varljive, ali u nekom pozitivnom smislu.
Priroda je čudo. Čudo!



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>