U malom gradu na obali živio je jedan lik, mislim da se Braco zvao ili se barem tako nadimao, koji je navodno radio kao tokar na škveru, ali ga po tome, osim njegovog poslovođe baš nitko nije pamtio, već su ga vi znali kao onog koji je od svoje četrnaeste ili petnaeste odgledao svaki, ama baš svaki film koji se prikazivao u provincijskoj kino-dvorani.

Gledao je taj naš Braco istom strašću Gretu Garbo i Bruce Leeja, Emanuelu i Buda Spencera, Nedu Arnerić i Zaima Muzaferiju, pratio iz neudobne sjedalice koja bi škriputala i na najmanji pokret gluteusa maksimusa sve moguće zaplete, kulminacije i rasplete. Nije mu bilo toliko važno ni tko glumi ni tko režira, jedino mu je važno bilo da se događa - film. A film, film je za njega bio onaj tanki snop svjetla koji izvire iz tamo neke kabine, postupno se širi preko svih dvadeset i devet redova gledališta da bi se naposljetku raskrilio poput kondora na golemom ekranu i stvorio iluziju nekog drugačijeg svijeta, svijeta u kojem žive opušteni frajeri koji unatoč svim peripetijama i teškoćama koje ih zadese, u devedeset i nekoj minuti filma svladaju sve zlikovce, obrišu krv i znoj sa svoga lica i u posljednoj sceni u naručju ponesu ljepoticu s kojom će živjeti sretno u sve dane života svoga.



U trenutku kad bi se prekinuo čudesan snop svjetla i ekran iznad pozornice opet postao tek bezličan komad bijelog ničeg, Braco bi ustao, izišao iz kina, prošetao do obližnje ćevabdžinice, naručio veliku porciju s lukom i ajvarom i vratio se domu svome misleći na idući dan čije će jutro ponovo povesti pored tokarskog stroja a večer uz neke nove junake.

I pričali su još da su u onim godinama kad je rijetko tko više u kino odlazio, viđali Bracu kako desetak minuta prije zakazane projekcije na ulici moli i kumi slučajne prolaznike da svrate u kino, jer je onaj tikvan Marin biljetar uvijek prijetio da predstave neće ni biti ukoliko se ne okupi barem osam gledatelja. Ispočetka bi mu čak i uspjevalo, kasnije sve teže i teže.
Tri dana nakon što je u malom gradu na obali održana posljednja kino predstava, nestao je Braco. Nitko ga nikad više nije vidio niti išta čuo o njemu.



A meni je, iz tko zna kakvog razloga taj Braco pao na pamet dok sam se u vrelo lipanjsko predvečerje penjao planinarskom stazom iznad Sitna gornjega, dok je sivi mosorski kamen škripao pod mojim gojzericama slično kao nekoć one neudobne stolice u napuštenoj kino dvorani.
Ma zapravo, znao sam zašto sam se sjetio Brace, jer da sam mogao nekako doći do njega, sigurno bih ga uspio nagovoriti da te večeri pođe sa mnom na Mosor, na livadu Ljuvač u neposrednoj blizini planinarskog doma.
Tamo je naime te večeri održano drugo izdanje Mosor film festivala, jedinstvenog događaja koji se odvija doslovce u srcu planine, filmske smotre bez crvenog tepiha, Bentleya, starleta i paparazza.
Dobru atmosferu mogao sam naslutiti još dok sam prilazio Ljuvaču, po veselom žamoru koji je dopirao s livade iza šume crnih borova među čijim se krošnjama već polako hvatao prvi mrak.



Mnogi su već razapeli svoje šatore i zauzimali mjesta ispred pozornice željno iščekujući početak službenog dijela programa u kojem će biti prikazano ukupno dvadeset i tri dokumentarna filma, mahom planinarske tematike.



Vesela dobacivanja i dokona ćaskanja starih prijatelja i poznanika s planinarskih staza utihnula su kad su na improviziranu pozornicu stupili članovi benda Anima, koji njeguju etno izričaj u obradama starih napjeva nastalih ponajviše u poljičkom kraju.



Ono što je dalo poseban pečat toj večeri bilo je nebo iznad Dalmacije, koje je bljeskalo u stotinama boja, kao da se na neki način htjelo potruditi da nam priredi nezaboravan doživljaj. Ali zanimljivo, sve te silne munje i gromovi stalno su odlazili dalje, i u trenucima kad bi zaprijetili da će se okomiti na nas, odnekud bi se pojavio vjetar bez imena koji bi mrgodne oblake tjerao daleko, daleko. Samo bi nam ostavio Velikog Medu iznad naših glavica neka nas pazi i čuva.

A mi smo kroz to vrijeme mogli uživati u pothvatima ljudi kako onih ispred tako i onih iza kamere. Priroda očito djeluje inspirativno za mnoge, tako da smo među filmovima koji su varirali od početnički posloženih nizova fotografija pa sve do odista profesionalnih uradaka kakvih se ne bi postidio ni neki "pravi" svjetski festival, mogli prepoznati istu nit koja ih povezuje. To je nit koja prožme svakog onoga koji u dodiru čovjeka i prirode prepozna i pomiri srce i um, strast i smiraj, početak i kraj.



Kad smo se nešto kasnije, u gluho doba noći spuštali strmom planinskom stazom, tiho, u koloni, bez suvišnih riječi, kao da su se prebrisale granice stvarnosti i sna, onog što ostaje zapisano u riječima, slikama i zvukovima, i onog što, ma koliko vješti bili, nikada nećemo uspjeti izraziti. Jer za neke osjećaje, jednostavno ne postoji medij koji ih može materijalizirati. Oni ostaju u nama, dok god je nas.
A poslije, tko zna...