Zanemarit ću načas sve ono što su nam govorili i kako su nas savjetovali naši stari - ne ulazi naglo u more, apožito kad si potan. Ujdi polako, najprije do gnjata pa do ispo' kolin, a onda smoci zile na rukan i na vratu. Vako, glej!
Ma ne tako nesrico, jesan ti reka da ne skaces! Glavu ces ražbit, strefit ce te u lumbule, ajme ove mularije, ništa nas ne obadaju, ma ni vako bilo u naše vrime...



Ni tako bilo u naše vrime... Dok još mogu, uzimam zalet, tri četiri koraka, trčim i vinem se visoko u zrak. Onda napravim prelom preko struka, rukama dotičem more, noge su spojene, osjećam prasak, miris soli u nosnicama, a trenutak potom samo tišinu. Voda nadire na obraze, na čelo, obavija mi grudi, prelazi preko leđa, zarobljava me. Tijelo se u dijeliću sekunde prilagođava novom mediju. Tako lako kao nekad. Izranjam na površinu, otvaram oči pa pomislim - nema boljeg osjećaja od ovog. Dobro, znam da postoji jedan vrlo sličan ovome, ali...



U nekim godinama život me vodio prema gradovima većim, bogatijim, prostranijim. Nudio mi je beskrajne mogućnosti, šire horizonte, više domete.
A more? Pitao sam.
Kakvo more? Čudili su se.
Gdje je more?
Ma idi molim te kakvo more, naviknut ćeš se.



Znao sam da ne mogu živjeti bez mora. Možda je to samo bio izgovor za kukavičluk, ali zapravo, sad vidim da i nije, baš sam znao. Ne, ja ne mogu živjeti bez mora, ne moram ga svaki dan ni vidjeti ni dotaknuti, samo da znam da je tu i to mi je dovoljno. U gradovima na moru uvijek znam gdje sam. Bez obzira gdje je sjever, zapad, istok i jug, tek morska strana zatvara krug. Riva, luka, ribarnica, sveznajući penzioneri na šentadama, domaćice u kupnji, nezaposleni na kavi, mačke, palme i galebovi. Žamori more, teško, gusto i ljepljivo za bonace, uzburkano i uzjugano za dana velikih valova.



More drugačijim očima vidi ribar, drugačijim ribič, drugačijim dokoni turist. Tko zna kakvim očima more gleda nas? Jer more mora imati ima oči, i srce, i štošta još. A mi zapravo i ne znamo što je pravo more, koliko je duboko, koliko uopće svjetlosti ima u tim dubinama. Ili je sve samo mrak, crni mrak...



Na otoku sam, dalekom, samotnom i pustom. Kopno se gubi u izmaglici. Hodam bos. Nazubljene sike žare mi tabane. Dobro je. Imam sve što trebam. Zrak je pun mirisa smilja, mirte i ružmarina. Galebovi su nervozni. Gušterice guštaju. Kunići kunjaju. Komarci divljaju. Vitar će za suncem. Oblaci će za vitrom. Ja ću za njom.
Niko ne more ča more more. More more sve. Eppur si more...