Dijeta nije zdrava

11.07.2015.

Jednom je jedan cinik kojem se trenutno hm, ne mogu sjetiti imena, rekao - život je teška zarazna bolest. Prenosi se spolnim putem i traje doživotno. Postotak izlječenih je zanemariv te se smatra izrazito smrtonosnom.
Ako na trenutak s medicine prijeđemo na sport, onda tu misao možemo i ovako formulirati - životnu utakmicu nemaš šanse dobiti, a kad je već tako, onda se najbolje pomiriti s činjenicom da zapravo i nemaš što izgubiti, stoga ti jedino preostaje odigrati hrabro i pošteno sve do devedesete. Ako ti ne uvale produžetke.

Zapravo, sva filozofija življenja, može se svesti samo na jedno - da bi nešto dobio, nečega se moraš odreći. I to tako funkcionira za većinu od nas. Možda postoje sretnici koji se stalno nalaze u win-win situacijama, ali kako i sam jednom rekoh, zapanjujuće je velik broj neiskorištenih stopostotnih prilika. Odnos onoga čega se odričemo i onoga što dobijamo nije siguran i zajamčen. Ponekad odricanje ima smisao, češće baš i ne.

Prevedeno na svima razumljiv jezik - recimo da želiš kupiti novo auto. Mislim, i ovo staro te još dobro služi, ali kvragu, divno je imati novo auto, sjajno, blještavo izvana, mirisno i prostrano iznutra. Konji pod haubom veselo ržu, klipovi klipću a klipnjače dahću, bregasto vratilo pleše kan-kan, sve funkcionira kao blesa u pjesmi Madre Badessa.
S druge strane, ukoliko sebi želiš priuštiti novi auto, morat ćeš otpisati sav svoj ponos, otići u banku, puzati po onim njihovim blještavim hodnicima i skrušeno ih zamoliti da te prihvate za svoga roba idućih šezdesetak mjeseci. Za tu ćeš im uslugu donirati recimo do trećine svoje plaće. Za tako nešto moraš biti priličan optimist. Mislim, ne zbog trećine. Već zbog nade da ćeš u idućih šezdeset mjeseci primati plaću.
Pa onda važeš - s jedne strane novo auto, a s druge koliko-toliko "comfort zone" od prvog do trideset i prvog. Zbunjen poput Bouridanovog magarca, odgađaš odluku do besvijesti. Ideš sam sebi na živce. Prelomi jednom pa što bude.

Ma zapravo, sve ovo trabunjam samo zbog toga što sam silno nervozan. A nervozan sam zato što sam smršavio brat-bratu petnaest kila u posljednjih godinu dana. Ne, nisam bolestan, hvala na pitanju. Barem se nadam da nisam. Mislim ono, bolestan sam u prihvatljivim okvirima, romboidno rastezljivim kao i u ostalih četrdeset i nešto - godišnjaka.

Kad sam lani, otprilike u ovo doba, krenuo u avanturu probijanja novih rupica na kajišu, nisam ni slutio kamo će me to odvesti. Nije se dogodio neki poseban okidač, jednostavno, nisam se dobro osjećao u vlastitoj koži. Elegantan kao dostavno vozilo, šarmantan poput mravojeda u prodavaonici pozamanterije, privlačan kao kravosas na Zrću, odlučio sam se, dok još mogu pobrojati trunčice ubrojivosti, na drastične mjere redukcije.
Izbacio sam večere, izbacio sam kruh, izbacio sam vino, izbacio sam prijatelje. Ovo posljednje naravno ne doslovno, nego mislim na druženja s prijateljima. Istraživanja su pokazala bla bla bla, da u svoj organizam unosimo značajno više kalorija ukoliko društvo oko nas čini šest ili više osoba. Zanimljivo istraživanje! Dakle, ako vas je za stolom petero, možete se nabubat ko prasci. Ništa se neće fatat.

Uglavnom, manjak na težini još uvijek nisam prijavio uredu za izgubljene kilograme. Ipak, nisam računao na određene nus-špojave.
Men' se naime čini da sam s kilogramima izgubio i životnu radost. Kako i neću izgubiti radost bez kruha, bez vina, bez sira, pancete i čokolade, bez malih noćnih razgovora u kojima mudrujemo kao da smo popili svu pamet peljeških podruma a ne trolitrenu kutiju graševine od dvadeset sedam kuna devedeset i devet lipa. Na akciji.
I bude mi smiješno kad mi sada kažu - super izgledaš! Sigurno se bolje osjećaš! Ma daj molim te, pomislim ali prešutim, osjećam se gozno.

Kad vam kažu da ćete se nakon gubitka kilograma osjećati bolje, budite sigurni da lažu!
Ali, mislim da sam naslutio u čemu je stvar. Svi nešto pričaju o tim dijetama, obimu struka, o indeksima tjelesne mase, a nikad nitko nije spomenuo - a što je s dijetom uma? Koliko smo kroz sve ove godine, svoj um opteretili jadima, problemima, lošim iskustvima, brigama...

Koliko svakog dana nosimo u sebi nepotrebnih strahova, strepnji i zabluda? Koliko nemira? Uvuče nam se to breme iznutra, neko se vrijeme šćućuri i miruje, ali onda krene od pluća prema želucu pa se opet stegne oko srca, zavrne na drugu stranu, obavija leđa i vrat kao da nas guši, kao da nam ne da mira. Nigdje savjeta o takvim dijetama. Nigdje primjera kako se osloboditi takvih uljeza.
A mi, naivni, sluđeni i obnevidjeli, mislimo da ćemo kao na klackalici s kilogramima dolje potegnuti indeks sreće prema gore.

Zato ljudi guštajte. Uživajte u sladoledu, u slatkome, u masnome, u opojnome, u čulnome, uživajte u svemu onom kao nezdravom što vas okružuje. Ovu utakmicu ćemo kad-tad izgubiti. Pa dajte barem, dok sve još traje, da se nazabijamo golova.



<< Arhiva >>