Preživjeti popodne

31.07.2015.

Već nekoliko godina uzastopce, nekako istodobno s prvim vrućinama, na moj radni stol doleprša novi projektni zadatak. Pojavi se niotkuda, leluja neko vrijeme zrakom poput guščjeg pera pa sve kao da neće, spusti se na prazan ekran i reče - HITNO JE! Koliko hitno? Najhitnije!

Oj robijo teška li si, pa di ja to radim, na hitnom kirurškom ili na škveru? Srećom da imam uviđavne rukovoditelje. Oni uvijek nađu prave riječi ohrabrenja - slušaj prika, to mora bit spremno tip-top tako da se početkom devetoga miseca, kad se ljudi vrate s godišnjih, može odma počet radit.
Ma divno, super, kad se ljudi vrate s godišnjih? A kad ću ja na godišnji?
A jeb'ga, tako ti je kako ti je.

I kad malo bolje pomisliš - u pravu su. Naravno da su u pravu, šefovi su uvijek u pravu. Moram bit sretan što imam radno mjesto, svoju kućicu, svoju neslobodicu. Ko je to vidija bunit se, a pogledaj kako je tek drugima? Ljudi kopaju po kontejnerima. Dica u Africi gladuju. A ti se buniš šta ne možeš na godišnji. Ma vidi borati fine guzice, on bi u sri' lita na godišnji. Ajde muči tu i radi.

Dooobro, mučat ću i radit ću. I to s velikim zadovoljstvom. Kažu da je u svemu što radiš najvažnije imati motiv. Motiv pokreće svijet. Daju mi mudre savjete. Kao - pokušaj vizualizirati što ćeš sve sebi moći priuštiti kad dobiješ plaću za svoj rad. Pa onda vizualiziram.
Mislim, meni to vizualiziranje zaista dobro ide. Nemam s tim problema. Dapače. Uf drage moje, da samo znate što sam ja sve do sada izvizualizirao dok sam, jelte, hm... Ček ček, izgleda da sam nabasao na misaonu stranputicu. Vraćaj se, dok ti je na vrime!

Vizualizacija dakle. Eto, već vizualiziram kako ću sa slijedećom plaćom moći sebi priuštiti predivne stvari, recimo račune za vodu, struju, internet, MAX TeVe, dodatni besplatni sportski paket kojeg plaćam osamdeset kuna maspater besplatnu, mobitel od jedne kune kojeg plaćam stodvajstipet kuna, i tu vam maspater, kruh pun aditiva, mlijeko s planinskih pašnjaka koje nikad pašnjak nije vidjelo a kamo li planinu, kavu, manistru, rižu, kus-kus, deterdžent, toaletni papir... A di je još komunalna naknada, doprinos za oborinske vode, pristojba za nepristojne misli, porez na budale, prirez za poštenu inteligenciju, taksa za neiskorištene taksi usluge... Jesam li vam rekao da meni ova vizualizacija dobro ide?

Sve je lakše kad je radna atmosfera poticajna. Preko velikih staklenih prozora pogled mi puca na rivu, kulu Kamerlengo, luku i marinu u kojoj neprestance doplovljavaju i otplovljavaju brodovi.
Svi koji mi dođu u službeni i skoro pa prijateljski posjet, obavezno mi kažu - imaš savršen pogled.



O da, kažem im ja, savršen je pogotovo u trenucima kad moraš pripremit podatke za konačno rezanje i formiranje korugiranih pregrada, a tamo preko prozora, samo dvadesetak koraka dalje, šeću se preplanule gologuze nautiča-orke. Pa sad brajko, budi ti koncentriran na korugirane pregrade!
I naravno, super je raditi kad je vani plus trideset i pet. A unutra fino, ugodno, rashlađeno klima-uređajem iz vremena Richarda Nixona. Jest da malo slabo hladi, ali zato drnda i buči ko lokomotiva iz Perkovića. Kad ti svakog radnog dana osam sati pored glave zvrnda čudovišna kutija koja svoje ime opravdava time što se doista klima toliko da samo pravim čudom ne ispadne na pod, tada ne možeš ni pojmiti kakvo te blaženo stanje preplavi kad je u petnaest nula dva, ištekaš iz struje.

Izbezumljen vibracijama koje mi remete misli, svratio sam jučer do dežurnih trudbenika iz službe zaštite na radu pa ih zamolio neka mi izmjere razinu buke.

Gledali su me blijedo, kao da su večer prije progutali kuglu sladoleda od salmonele.
Rekli su mi da oni taj uređaj za mjerenje buke štolijeveć - nemaju, ali da mi mogu posuditi jedan čepić za uho.
Jedan? A šta ću s drugim? Žao nam je - rekli su mi sažaljivo zaštitari rada - imamo samo taj jedan, kombinirajte malo na jedno, malo na drugo uho.
I tako, s čepićem ili bez njega prođe još jedan radni dan u srcu ljeta. Dođeš doma s glavom punom praznine, pa se obraduješ kad shvatiš da je bolja polovica dana pred tobom. Samo što te ne doziva iza trosjeda - iskoristi me, iskoristi me!

Zapravo, sve bude dobro dok ne završiš s ručkom. Ima ona jedna reklama na televiziji u kojoj kažu - kad si gladan, nisi svoj. Kod mene je malko drugačije. Imam osjećaj da kad sam sit, nisam svoj. Ma dobro, nisam ni inače baš sav svoj, ali nećemo sad o tome.
Uglavnom, dovoljno je da se nakon ručka samo pinku, ma samo na pet minuta, zavališ u fotelju, rekapituliraš dan i mislima katapultiraš na neku skrovitu plažu, daleko od svih. A kad ono - zahvati te neka slabost, obamrlost, ruke bi htjele jedno, noge drugo, srce sasvim nešto treće, a na vjeđe se spušta teret od dvadeset tona po kvadratnom centimetru. Pred tobom, kao u bunilu, počnu se miješati slike, pojavljuje se neki zdepasti Poljak kreštavog glasa s kuhačom i rasponom ruku od tri metra, pa onda lik iz šahovskog komentara, i taman kod male rokade crnog odnekud se pojavi nova figura, danska mačka koja bi opet htjela bit premijerka.
Pa kažem samom sebi - samo ću malo sklopit oči, samo malo, samo malo...



I da, već sljedećeg trenutka otvaram oči, ali gdje li sam, sve je mutno, nema više danske premijerke na ekranu, nema više ničega osim teškog, sparnog popodneva, i vrelog zraka koji se usidrio kao oblak iznad Vrdova.
Budim se u goloj vodi, ribice mi plivaju oko očiju, ali nisu zlatne već boje kiselog kupusa. Izgleda da se i sat na zidu pokvario, kazaljke pokazuju da je već prošlo šest, a maločas je bilo... koliko ono, ma nije ni četiri...

Popodneva su najgora, ta pasja ljetnja popodneva koja pokušavaš pobijediti i preživjeti. Uhvati te panika kad shvatiš da ti u magnovenju odmiče još jedan dan kroz kojeg si samo bauljao, a nisi ga ni živio.

Shvatiš da je nečastivi ukrao šalu pa zgrabiš par sitnica, šlape, cvike i šugaman, bježiš negdje daleko, negdje gdje nema buke automobila, gdje nema zujanja vodenih skutera i prodavača kuhanog kukuruza, samo šum valova i miris maestrala kroz krošnje borova.
Negdje gdje poznaš svaki kamen, svaku škrapu, svaki cvijet.
Negdje gdje možeš mirne duše reći - ovo je moj svijet.







Od punte do punte

27.07.2015.

Kad se spremamo na more, pripreme traju kao za seobu naroda. Valja provjerit sve po spisku. Kanta dizela za veliki motor, tuu, kanta benzina za mali, tuu, boca plina za kuvanje, tuu. Dooobro! Riješili smo tek nejestive hlapljive tekućine. Jerbo, postoje i jestive lakohlapljive tekućine. Vino crno - litra, bit će dosta, vino bilo - uzmi dvi, zašto dvi, aj dobro uzmi tri.
Pivo, ko će pivo, moga bi ja, i ja i ja, ajte lipo kvraguc, za pivo se snalazite sami, ne mogu ja mislit za sve vas.

Spiza. Popis dug i uzak ka cesta od Gomilice do Štafilića. Kruv. Velika pogača. Bit će dosta. Ili neće. Uzmi još jednu. Panceta - jesi lud, di'š bez pancete na more. Sir, može, ali pravi, od blejavica, nemoj mi oni gumeni ka prošli put, rastopit će se. Oćemo burek? Može. Čajna? Može. Parizer? Enti parizer, ko se od parizera usrićija...

Kolač?
Kakvi je?
S višnjama. Može Višnja!
Šta ćemo kuvat?
Manistru bome.
Usuvo?
A ne, ti si!

I taman kad pomislimo da smo sve ponili, sitimo se da smo zaboravili čikare za kafu, kućarin, šupjaču, kacijolu, šuferine, lampadinu, bokun špaga, vriću za otpatke i balun za vatropolo.
Eto, sad možemo.
Jesmo svi?
Jesmo.

Takaj makinju, molaj krmu, molaj provu, gospemoja, reka sam da moramo isplovit najkasnije u devet a sad je već skoro jedanajst.
Ma koji jedanajst, nije još deset!
Ti mala muči! Na brodu se sluša kapitana...
A neš ti kapitana - brontula mala ispo glasa.
Šta si rekla?
Ništa, ništa.
I ja mislin...

Pokušavamo nać izlaz iz trogirske marinade. Najprije ACI marina, pa škverova marina i sad za žuntu Baotićeva marina, sve marinizirano za popizdit, i sve krcato. Posebnu gungulu donose brodovi-taksiji iz Okruka i Segeta, muke ti, koliko ih je! Alo di ćeš ti, jesi normalan, ko te učija pravilima, ej cukunu, tebi govorin, e tebi, tebi, bente robijo, ko sve danas vazimlje timun u ruke! Šta ti trubiš? Ala, trubi doma ćaći i materi!

Donapokon prolazimo puntu Cumbrijana, a sa live bande mimo nas prolazi jedan Boston Whaler. Je da je gliser, ma isto može stat. Na njemu dvoje ljudi, bit će bračni par. Muž ponosito zauzeja kraljevski položaj za kormilom, a žena diže pajete, stivaje konope, briše spužvon, ima je na sve strane.
Gledan joj u krmu. Astigospe, jel ja to dobro vidin, tri motora po trista konja!?



Devet stotin konjov. Plus oni jedan za kormilon! Ćipo sto puti više nego u mene. E nu, ma on sa devet stotin konjov ima samo jednu žensku u brod, a ja sa ovih mojih siromaških devet - tri! Bolji san od tebe, Kitu iz Bostona, eto ti ga na!
Shvatija je i on da se ne more uspoređivat sa mnom pa je diga gas i uteka. Dok ja doplivam prsno do punte Okruka, on će već mavat lanterništi s Palagruže.


Pušika niki vitar od sunca, lagašno, more je gusto ka puding od maracuje ali ka da čitavo vrime plovimo po makadamu. Planinska cesta priko Cincara je mila majka prema ovome. Kako god koji gliser prođe, tako nas izvalja ka balote. Pa jedan uzore more prema Jelinku, drugi drlja prema Donjemu Okruku, treći tanjura put Vranjice, četvrtome je priša do Maslinice, i onda se svi valovi koje su oni da prostite posrali, ukrižaju, sudaraju, rastu, svađaju se, tuku se, more uzavre, a sve ni zbog čega. Ma di su ona lipa vrimena kad se po moru plovilo ljudski, pošteno...



A vidi ove danas, ne znaju ni idra dignit. Eno dva katamarana vozidu tresimice, spojeni, zalipili se jedan za drugoga ka da su kvatramaran a sa palube im trešte zvučnici - tumba umpa njumpa, tumba umpa njumpa. Sve gledam di je ta mladost, bit će da plešu oko jarbola oli barenko lantine? Ma je, eno ih ležidu kud koji, obamrli, pari da su bidni, cili noć kumpire okopavali. A tumba umpa njumpa tumba umpa njumpa i dalje praši.

U Drveničkom kanalu sunce nam zaklanja jedan moroder. Ploveća inačica kineskoga zida.



Dolazi mi s desne strane pa ga puštam neka prođe. Inače ne bi.
U tirkiznoj laguni Krknjaša milijardu brodi. Sidro na sidru, jarbol na jarbolu. Ovo će su'svita! Imamo li koje kolo za spašavanje?
Oćemo ostat ovde - pita neko.
Siiii lud - odgovaramo složno.

Nastavljamo dalje do jugoistočne punte Drvenika Veloga, one šta baca oko na Stipansku i Šoltu. Pravi mornari navigavaju po zvijezdama, a mi, vječni pripravnici za snove, po puntama. Kaže karta da se ova punta službeno zove rt Novica. Ajde ovo Novica još kako tako, ali nikad, baš nikad nisam čuja od naših starih da je neko reka - Rt. Rt Dobre nade može proć, Rt Horn isto tako, ali ovi naši domaći jadranski da prostite, ne mogu nikako bit rtovi. Neko na rtovima slomi brod, neko jezik. Eventualno rat. Dugi, Veli ili Mali. Mada mi rat ni u kakvoj kombinaciji nije drag.
Stoga smo kakav-takav mir uspili pronać u zakutcima samo nama znanim, tek na južnim obalama Velog Timberlanda. Slično onim podzemnim tunelima na Visu i Lastovu u kojima bi se skrivale topovnjače i raketni čamci. Samo šta je ovaj naš tunel prirodan da prirodniji teško može bit. Izdubalo ga more, napravilo prolaz između dvi sike, taman da jedan brodić može stat.



Bacili smo sidro, rastegli po krmi dva konopa, jedan na jednu, drugi na drugu stranu, raširili još jednu tendu za ne falit, tako da smo se napokon mogli uvatit konkretnoga posla. A to znači kupanje, ronjenje, mazanje i sunčanje.

Taman kad smo se lipo namistili, doletija odnekud jedan crveni gumenjak, baca mote sve ka ono da bi se i on volija uvalit između nas. Bome, da ne bi, ajde mali vozi dalje!
Vanka, u konalu, raspuva se maeštral, cviće među škrapama miriše, a stine su poprimile vrelinu zrilega lita. Ćuti se žar pod tabanima. Sve je onako kako mora bit.






Ostali smo dugo, sve do sumraka, kad je vitar počeja kalavat. A onda zaburdižali na drugu stranu, oko punte Širana kako bi zaokružili čitav otok. Sve s barkom od pet i osamdeset.




Već nas je uvatila kasna ura kad smo se vratili u porat. Za razliku od jutros, na moru nigdi nikoga. Pravi mornari su valjda već po barovima. Piju rum. Koje se danas zove pivo. I pričaju o putovanjima, velikim. Najčešće onima na kojima nisu ni bili.



A mi, opijeni uncom fibre dalmatinske od vitra mora i soli, vežijemo se za naš mul, gasimo makinju i rastajemo se uz mudre zaključke kako smo opet ponili previše spize i premalo vode. Drugi puta ćemo bit pametniji. Moš mislit.



Ne dolazi u obzir

19.07.2015.

U onim vrimenima dok smo bosi odali po svitu i kad su lita bila vilovita, silovita i živovita, između milijun aktivnosti kojima smo upotpunjavali naše, kako bi se danas reklo - slobodno vrijeme, (ako postoji slobodno, znači li to da postoji i ono neslobodno, ali neću sad o tome jer ko zna di bi moga završit), uglavnom u tim danima znoja, kruva i paštete jedan od najvećih gušti bilo nam je - vidi čuda - čitanje. Čitali smo sve i svašta, ponajviše "laku literaturu" o komandantu Marku, Blek Steni, Zagoru, Čiku, Ani četiri pištolja, Rip Kirbiju, Mandraku, onin nesrićama iz cvjećarnice u Bronxu, i činilo nam se da je u oblačićima teksta iznad njihovih glava sadržana sva mudrost ovoga svita.

Pritom se nismo zadržavali samo na romanima, kako smo ih volili zvat - jer smo izraz "strip" s gnušanjem odbacivali, već bi se među materijalom kojega smo međusobno dilili i razmjenjivali, vrlo često znalo nać i ozbiljnije štivo ka na primjer "Politikin zabavnik". Odma na drugoj stranici, čim bi privrnija naslovnicu nalazila se rubrika "Vjerovali ili ne" u kojoj bi mogli pročitat nevjerojatne ali životno važne stvari, primjerice da kolibrić može zamanit krilima osamdeset puta u jednoj sekundi, da je Betoven skladao vrhunska dela mada je u to vreme već bio gluv, ili pak da je stena zvana "Bizonov nos" u američkoj državi Juti - vajarsko delo prirode.

Tako i danas znan pročitat nevjerovatne stvari, istina ne u Zabavniku već u nekim novim medijma, ali za razliku od Riplijeve rubrike koju si komodno moga uzest zdravo za gotovo, sad nemaš blage veze u šta virovat a u šta ne.

Recimo, nevjerojatan mi je podatak da signal kojim želudac šalje poruku mozgu da je pun (želudac da je pun, a ne mozak eeeeej) putuje našin tilon, moš li to zamislit, punih dvadeset minuti!?
Alo, dvadeset minuti putuje signal od želuca do mozga? Pa kolika je to udaljenost, po metra, u vrh glave šezdeset centimetri. Enti informaciju kojoj za tu razdaljinu proć, triba dvadeset minuti. Pa to je brzina od nula zarez nula dva kilometra na sat. Sporije od toga vozi se samo na relaciji Okruk-Trogir u špici turističke sezone.
Ne razumin, kako to, opizdiš nogon u zid dok igraš na male branke i bol ti šikne do mozga brzinom svjetlosti. Ubodeš se na ježinca - osjetiš odma. Vidiš lipu žensku - u čas ti vijuge po možđanima zatrepere ka u onega črva šta se za ješku meće.

A ovome tukcu od želuca triba ne minut, ne pet, ne deset, nego cilih dvadeset minuti da javi onome gori da je pun. I to u jednoj savršenoj organizacijskoj strukturi kakvo je ljudsko tilo?

Uznemiren tim saznanjem, smista sam nazva moga prijatelja Bežmeka, uglednog proktologa, strastvenoga igrača bagmintona i stručnjaka za verbalnu balistiku (nauka o baljenju), uglavnom, čovika od moga najvećeg povjerenja.

Ne mogu ti o tome priko telefona, reka mi je Bežmek, ajmo se nać za po ure u Suve smokve.
Suva smokva je mondeni, da prostite, launđ bar, s kojeg se pruža izvrstan pogled na rivu, porat, đigu i lučku kapetaniju. Jutro je. Lito je. Užgalo se nebo, trava požmarila. zemlje žeže, asfalt se krabi, tehnobeton blišti ka ćela. Naša sam slobodno misto i sačeka Bežmeka. Evo ti ga u nika doba pokriven širokon španćeron navrj lude, sliči na kus sombrera, puše, stenje, vruće mu je, vas se spotija.

Ja ni pet ni šest - odma o svome problemu - kako to da signal od žeuca do...
Stani, prikinija me, nemoj sad s tin pitanjiman nego reci šta'š popit.
Već san naručija kafu.
Aj jebi se ti i kafa, di je konobar, eno ga, alo momak, donesi mi bočicu Žlahtine, ladne, bokal vode obične i kofu leda!

Nu ti Bežmeka, pomislija sam, nema ti u njega dva deca, tri deca, nego od kolpa naručuje cilu bočicu. A šta je je, likar je, i to ugledni, stručnjak za oni otvor, zna on šta valja.



Samo znan i ja da mu se od malih nogu zmija nastanila u takujinu i da se ritko kad mašije za zadnji žep kad triba platit sve ono šta smo požderali i polokali.

Uglavnom, razgovor je krenija skroz na drugu stranu od želuca i mozga, priča mi je o problemima s legalizacijom kućice na Paklenin otokiman, o stručnom kongresu u Madridu i nikoj Ingrid iz koju je tamo upozna, o turniru u pikadu na kojemu je odnija treću nagradu, a kad se uvatija Hajduka, nije sta govorit tri kvarta od ure. U međuvremenu su nam se za stolon pridružili Mate Cok i Zdene Beg. Naručili njih dvojica koktele, jeba ih pas.



Razvila se živa diskusija o globalnom zagrijavanju i lokalnoj anesteziji, Matinoj mački Sunčici koja je žgincala nogu pa ju je mora vodit na hitnu u Rauniga, situaciji u Grčkoj i refleksiji na naš seoski turizam, sustavu naplate na auto cestama i načinu obračuna BDP-a. Ma doktori pravi, nema teme koju nisu stručno obradili. I normalno, kad se puno bali a malo radi, justa se sušu a guzica trne. I Bežmeku se svidija Zdenin koktel pa naručija i on jedan. Niki jarko plavi s feton limete i slamčicon spasa.

Sunce se diglo visoko, trajekti isplovljavaju leva-leva, a fatamorgana učinila svoje. Na kraju je valjalo platit račun. Ka i uvik u takvim situacijama nastane žestoka karačina s predumišljanjem. Svi ka ono imaju volju platit ali ipak...

Ja ću platit, vičen glasno, nemoj 'bavat, ja san zva govori Bežmek, ostavi to, da ti nije palo na pamet zajapurija se Cok, mi smo zadnji došli, ne dolazi u obzir tuče kontru Zdene, ja ću. Pari da igramo šija-šete!

Bežmek se demonstrativno diga i krenija prema šanku, a kad smo već pomislili da ćemo prvi put u životu dočekat da on plati turu pića, samo je elegantno kliznija put zahoda. Čini se da ni mjehur nije puno pametniji od želuca.

Dok smo čekali da se ugledni proktolog vrati, nas trojica smo se demokratski dogovorili o pravičnoj podjeli računa, i kad smo se posli svega razišli u miru, svako na svoju stranu pomislija sam kako je sve na ovome svitu moguće, ali da u Politikinom zabavniku, na drugoj stranici, u rubriku Vjerovali ili ne, nikad, baš nikad neće osvanit vijest da je Bežmek ikome piće platija!



Dijeta nije zdrava

11.07.2015.

Jednom je jedan cinik kojem se trenutno hm, ne mogu sjetiti imena, rekao - život je teška zarazna bolest. Prenosi se spolnim putem i traje doživotno. Postotak izlječenih je zanemariv te se smatra izrazito smrtonosnom.
Ako na trenutak s medicine prijeđemo na sport, onda tu misao možemo i ovako formulirati - životnu utakmicu nemaš šanse dobiti, a kad je već tako, onda se najbolje pomiriti s činjenicom da zapravo i nemaš što izgubiti, stoga ti jedino preostaje odigrati hrabro i pošteno sve do devedesete. Ako ti ne uvale produžetke.

Zapravo, sva filozofija življenja, može se svesti samo na jedno - da bi nešto dobio, nečega se moraš odreći. I to tako funkcionira za većinu od nas. Možda postoje sretnici koji se stalno nalaze u win-win situacijama, ali kako i sam jednom rekoh, zapanjujuće je velik broj neiskorištenih stopostotnih prilika. Odnos onoga čega se odričemo i onoga što dobijamo nije siguran i zajamčen. Ponekad odricanje ima smisao, češće baš i ne.

Prevedeno na svima razumljiv jezik - recimo da želiš kupiti novo auto. Mislim, i ovo staro te još dobro služi, ali kvragu, divno je imati novo auto, sjajno, blještavo izvana, mirisno i prostrano iznutra. Konji pod haubom veselo ržu, klipovi klipću a klipnjače dahću, bregasto vratilo pleše kan-kan, sve funkcionira kao blesa u pjesmi Madre Badessa.
S druge strane, ukoliko sebi želiš priuštiti novi auto, morat ćeš otpisati sav svoj ponos, otići u banku, puzati po onim njihovim blještavim hodnicima i skrušeno ih zamoliti da te prihvate za svoga roba idućih šezdesetak mjeseci. Za tu ćeš im uslugu donirati recimo do trećine svoje plaće. Za tako nešto moraš biti priličan optimist. Mislim, ne zbog trećine. Već zbog nade da ćeš u idućih šezdeset mjeseci primati plaću.
Pa onda važeš - s jedne strane novo auto, a s druge koliko-toliko "comfort zone" od prvog do trideset i prvog. Zbunjen poput Bouridanovog magarca, odgađaš odluku do besvijesti. Ideš sam sebi na živce. Prelomi jednom pa što bude.

Ma zapravo, sve ovo trabunjam samo zbog toga što sam silno nervozan. A nervozan sam zato što sam smršavio brat-bratu petnaest kila u posljednjih godinu dana. Ne, nisam bolestan, hvala na pitanju. Barem se nadam da nisam. Mislim ono, bolestan sam u prihvatljivim okvirima, romboidno rastezljivim kao i u ostalih četrdeset i nešto - godišnjaka.

Kad sam lani, otprilike u ovo doba, krenuo u avanturu probijanja novih rupica na kajišu, nisam ni slutio kamo će me to odvesti. Nije se dogodio neki poseban okidač, jednostavno, nisam se dobro osjećao u vlastitoj koži. Elegantan kao dostavno vozilo, šarmantan poput mravojeda u prodavaonici pozamanterije, privlačan kao kravosas na Zrću, odlučio sam se, dok još mogu pobrojati trunčice ubrojivosti, na drastične mjere redukcije.
Izbacio sam večere, izbacio sam kruh, izbacio sam vino, izbacio sam prijatelje. Ovo posljednje naravno ne doslovno, nego mislim na druženja s prijateljima. Istraživanja su pokazala bla bla bla, da u svoj organizam unosimo značajno više kalorija ukoliko društvo oko nas čini šest ili više osoba. Zanimljivo istraživanje! Dakle, ako vas je za stolom petero, možete se nabubat ko prasci. Ništa se neće fatat.

Uglavnom, manjak na težini još uvijek nisam prijavio uredu za izgubljene kilograme. Ipak, nisam računao na određene nus-špojave.
Men' se naime čini da sam s kilogramima izgubio i životnu radost. Kako i neću izgubiti radost bez kruha, bez vina, bez sira, pancete i čokolade, bez malih noćnih razgovora u kojima mudrujemo kao da smo popili svu pamet peljeških podruma a ne trolitrenu kutiju graševine od dvadeset sedam kuna devedeset i devet lipa. Na akciji.
I bude mi smiješno kad mi sada kažu - super izgledaš! Sigurno se bolje osjećaš! Ma daj molim te, pomislim ali prešutim, osjećam se gozno.

Kad vam kažu da ćete se nakon gubitka kilograma osjećati bolje, budite sigurni da lažu!
Ali, mislim da sam naslutio u čemu je stvar. Svi nešto pričaju o tim dijetama, obimu struka, o indeksima tjelesne mase, a nikad nitko nije spomenuo - a što je s dijetom uma? Koliko smo kroz sve ove godine, svoj um opteretili jadima, problemima, lošim iskustvima, brigama...

Koliko svakog dana nosimo u sebi nepotrebnih strahova, strepnji i zabluda? Koliko nemira? Uvuče nam se to breme iznutra, neko se vrijeme šćućuri i miruje, ali onda krene od pluća prema želucu pa se opet stegne oko srca, zavrne na drugu stranu, obavija leđa i vrat kao da nas guši, kao da nam ne da mira. Nigdje savjeta o takvim dijetama. Nigdje primjera kako se osloboditi takvih uljeza.
A mi, naivni, sluđeni i obnevidjeli, mislimo da ćemo kao na klackalici s kilogramima dolje potegnuti indeks sreće prema gore.

Zato ljudi guštajte. Uživajte u sladoledu, u slatkome, u masnome, u opojnome, u čulnome, uživajte u svemu onom kao nezdravom što vas okružuje. Ovu utakmicu ćemo kad-tad izgubiti. Pa dajte barem, dok sve još traje, da se nazabijamo golova.



Eppur si more

04.07.2015.


Zanemarit ću načas sve ono što su nam govorili i kako su nas savjetovali naši stari - ne ulazi naglo u more, apožito kad si potan. Ujdi polako, najprije do gnjata pa do ispo' kolin, a onda smoci zile na rukan i na vratu. Vako, glej!
Ma ne tako nesrico, jesan ti reka da ne skaces! Glavu ces ražbit, strefit ce te u lumbule, ajme ove mularije, ništa nas ne obadaju, ma ni vako bilo u naše vrime...




Ni tako bilo u naše vrime... Dok još mogu, uzimam zalet, tri četiri koraka, trčim i vinem se visoko u zrak. Onda napravim prelom preko struka, rukama dotičem more, noge su spojene, osjećam prasak, miris soli u nosnicama, a trenutak potom samo tišinu. Voda nadire na obraze, na čelo, obavija mi grudi, prelazi preko leđa, zarobljava me. Tijelo se u dijeliću sekunde prilagođava novom mediju. Tako lako kao nekad. Izranjam na površinu, otvaram oči pa pomislim - nema boljeg osjećaja od ovog. Dobro, znam da postoji jedan vrlo sličan ovome, ali...



U nekim godinama život me vodio prema gradovima većim, bogatijim, prostranijim. Nudio mi je beskrajne mogućnosti, šire horizonte, više domete.
A more? Pitao sam.
Kakvo more? Čudili su se.
Gdje je more?
Ma idi molim te kakvo more, naviknut ćeš se.



Znao sam da ne mogu živjeti bez mora. Možda je to samo bio izgovor za kukavičluk, ali zapravo, sad vidim da i nije, baš sam znao. Ne, ja ne mogu živjeti bez mora, ne moram ga svaki dan ni vidjeti ni dotaknuti, samo da znam da je tu i to mi je dovoljno. U gradovima na moru uvijek znam gdje sam. Bez obzira gdje je sjever, zapad, istok i jug, tek morska strana zatvara krug. Riva, luka, ribarnica, sveznajući penzioneri na šentadama, domaćice u kupnji, nezaposleni na kavi, mačke, palme i galebovi. Žamori more, teško, gusto i ljepljivo za bonace, uzburkano i uzjugano za dana velikih valova.



More drugačijim očima vidi ribar, drugačijim ribič, drugačijim dokoni turist. Tko zna kakvim očima more gleda nas? Jer more mora imati ima oči, i srce, i štošta još. A mi zapravo i ne znamo što je pravo more, koliko je duboko, koliko uopće svjetlosti ima u tim dubinama. Ili je sve samo mrak, crni mrak...



Na otoku sam, dalekom, samotnom i pustom. Kopno se gubi u izmaglici. Hodam bos. Nazubljene sike žare mi tabane. Dobro je. Imam sve što trebam. Zrak je pun mirisa smilja, mirte i ružmarina. Galebovi su nervozni. Gušterice guštaju. Kunići kunjaju. Komarci divljaju. Vitar će za suncem. Oblaci će za vitrom. Ja ću za njom.
Niko ne more ča more more. More more sve. Eppur si more...



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>