Između mnoštva rečenica, doskočica, odskočica i pošalica koje frckaju našim vrlo osobnim eterom, tek se rijetke uspiju žutom pribadačom zakačiti za naše misli. Srećom da je tako jer tko bi ih uspio nositi baš sve, to ne bi bilo nimalo zdravo.

Jedna od onih koja mi se ne samo zakačila već i urezala u srce i u čiju sam se istinitost uvjerio nebrojeno puta glasi otprilike ovako - Daleko na pučini i visoko u planini nećeš naići na loša čovjeka. I to je zaista tako. Koga god sam sreo tamo daleko pod jedrom iza zadnje hridi gdje više ničega nema, samo prostranstvo, ponekad plavo, ponekad sivo, fluidno i neuhvatljivo, taj je imao u sebi "ono nešto", običnim riječima teško objašnjivo. Pokušavao sam odgonetnuti tajnu i nikako nisam uspjevao, ali tek na kraju kad sve oduzmeš i zbrojiš, možeš pronaći zajednički nazivnik pa reći - oni uvijek idu korak dalje, oni uvijek plove valom iza vala.

Ponekad se pitam - mogu li samo dobri među nama napraviti taj korak dalje, ili te iste ljude kakvi god oni bili, upravo pučine, daljine i visine na neki začudan način odobre. Hm, navijam za ovo drugo. U dodiru iskonskih sila, čovjek može odbaciti ljušturu koju mu nameće svakodnevica i konačno biti onakav kakav uistinu jest.

S kovitlacom misli u glavi, stajao sam tog jutra u listopadu na obali mora i pogledom tražio daljine. Preko pučine se nije moglo, gusta koprena oblaka obojila je horizont čelično sivom.



Okrenuo sam se na drugu stranu i u odbljesku mora prepoznao planinu. I nije mi trebalo dugo. Osjetio sam da moram gore. Odlučio sam da mi to treba.

Nisam imao predodžbu kako ću i dokle ću. Zapravo, ponio sam u ruksaku jednu želju, ali nisam je se usuđivao glasno izgovoriti da se ne bi skotrljala natrag i prije no što bi dostigla cilj. A cilj je ovoga puta bio Jabukovac, jedan od skrivenih mosorskih vrhova, koji se izdiže kao otok u moru uzburkanog krša a nalazi se točno na pola puta između nigdje i negdje. Upravo su ovih dana na padinama Jabukovca moji vrijedni Mosoraši podignuli novo planinarsko sklonište. Nisu žalili ni truda ni volje ni vremena da bi oživjeli dio planine u kojeg su do sada tek rijetki zalazili. Ponajviše speleolozi jer su upravo sjeverni obronci Mosora prepuni procjepa, tajnovitih kanala i dubokih jama.




Put do Jabukovca uopće nije jednostavan. Od Doma na Ljuvaču preko Gajne do strmog grebena koji spaja najviše mosorske vrhove pa onda preko na drugu stranu, u već naslućeno carstvo oštrih škrapa za koje kad ih pogledaš ni sam ne znaš jesu li stalno tako ljute ili su takve samo sada kako bi negostoljubivim gestama odvratile od nauma nadobudne buzdovane kao što sam i ja.

Hodajući po rubu oštrice imaš dojam kao da si se pretvorio u čačkalicu koja čačka po razjapljenim raljama morskog psa. Samo jedan pogrešan korak bit će dovoljan za zlokobni "cap".



Ipak nije svako zlo za zlo, jer ti surov krajolik napumpa dodatnu dozu hormona zaduženog za oprez pa na koncu kao i u matematici, minus i minus odskoče u plus.
Pogotovo kad ti se iznenada kao na dlanu otvori pogled na malenu udolinu s novoizgrađenim skloništem.



I ono što je posebno lijepo - sklonište je nazvano po Hrvoju Dujmiću, našem Mosorašu, gorskom spašavatelju, doktoru znanosti, sveučilišnom profesoru, izuzetnom čovjeku u svakom pogledu. Okrutna bolest otela nam ga je u lipnju prošle godine. Štono bi se reklo - u naponu snage.



Hrvoje je proletio poput meteora kroz naše živote, mnogima je osvijetlio put, a da toga nisu bili ni svjesni dok je on bio tu. Tko zna kako i zašto onaj gore ponekad posloži svoje kockice na način samo njemu znan.
Spomenuo sam na početku ljude. One koje srećeš visoko u planini. Nikad na Mosoru nisam sreo toliko ljudi kao danas. I to ne na onim donjim "balotaškim" livadama nego upravo gore, pod samim vrhovima do kojih je najteže doći. Unatoč snažnom jugu i oblacima koji su zastrli pogled, srca su bila puna. Bježeći od ljudi, pronašao sam čovjeka.

Planinarenje više nije moda, čak ni stil života, planinarenje danas postaje normalna stvar, kao dobar dan, kao pranje zubiju, naravno ne onih od morskih pasa.
I to je dobro.
I to je lijepo.
Daleko na pučinu i visoko u planinu. Tamo nam je ići.