subota, 18.04.2015.

~Škrapanj
~

Za vrijeme bloketarske revolucije onih davnih sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog stoljeća, u pauzama između bitaka sa cementom, vapnom i šljunkom mnogi su neimari u sokolskim majicama i šudarićima sa četiri gropa preko ćelenki, nakon što bi otpili gutljaj karlovačkog znali reći - nema ti gore kletve od one - dabogda kuću gradija!

Mi mlađi koji smo se tada vrzmali oko njih pomažući im oko jednostavnijih poslova, čudom smo se čudili - kako to može biti kletva? Zar gradnja kuće ne bi trebala biti radost?
Nešto kasnije ćemo shvatiti kako to izgleda kad upadneš u žrvanj dugova, kredita, pregovaranja s meštrima, ali bilo kako bilo, tadašnji revolucionari su svoje kuće ipak izgradili.
Istina, struktura troškova gradnje tada je bila znatno drugačija. Nije se toliko računa polagalo u tričarije tipa - projekt, građevinska dozvola, toplinska izolacija, solarni kolektori i tome slično, ali su zato troškovi hrane i pića imali znatnog udjela u proračunu za izgradnju kuće.

Meštri su tada bili mali bogovi kojima je trebalo udovoljiti u svim aspektima - meštre, jel vam vruće, meštre, jel vam zima, meštre, triba li vam šugaman za otrat se, a bi li vi meštre za marendu, ribe ili mesa s gradela?
Još bi veselije znalo biti kod velikih akcija kao što je recimo nalivanje tarace. Oooo, tada bi se okupila sva sila prijatelja, rođaka, kolega, dežurnih danguba i slučajnih prolaznika. Lako za gredice, lako za armature, tri tone cementa i pet kamiona žala, ali najvažnija je stvar u tako zahtjevnom projektu bila nabavka janjaca i vina. Hej haj brigade!

Nakon napornog radnog dana, toleriralo se ako je taraca ostala bokunić conkulasta, ali su zato janjci morali biti besprijekorno pečeni. Tada bi obično započela pisma kojom bi marni trudbenici revali do dugo u noć.
Ipak, postojala je i gora kletva od one "dabogda kuću gradija", a ona je glasila "dabogda gradija kuću na otoku".




Gradnja bilo čega na otoku je zajebancija par excellance. Došao mi je tako jednog jutra susjed Grgo, pohvalio se kako je kupio parcelicu u jednoj prekrasnoj uvali na Malom Drveniku i kao eto, kad je već tu, zamolio me da mu pomognem prebaciti petsto bloketa do njegovog budućeg raja na otoku. Bit će s nama još i neki Marin iz Okruka, to ćemo mi učas, a kasnije ćemo lovit ribu, tuć prstace i tješiti usamljene otočanke.
A ja tada mlad, žilav, u šejpu prikladnom za štošta odgovorih - ihhh, šta je to pet stotina bloketa! Ajmo!



Ou je! Mislim, zaista je bilo pet stotina bloketa i nijedna više, ali...
Najprije je trebalo tih pet stotina bloketa ukrcat u bloketari na kamion. Onda je trebalo kamionom otić do Vinišća. Onda je u Vinišćima trebalo tih istih pet stotina bloketa spustit na mul. Onda je trebalo sve te silne, pas im mater blokete, ukrcat u stari drveni leut. Onda je trebalo starim drvenim leutom tri puta prijeći Drvenički kanal jer je u njega moglo maksimalno stati njih sto i osamdeset. Bloketa naravno plus nas tri mazguna. Zapravo, leut je tada više sličio na podmornicu jer smo tako nakrcani izvirivali samo pedalj iznad površine mora.

E, ma nije tu još kraj!
Zatim je trebalo sve te silne blokete, bloka im njihovog, iskrcati iz leuta na mulić u rajskoj uvali i konačno, trebalo je svih pet stotina bloketa prebaciti jednu po jednu od mulića do dvjestodvadesetipet koraka udaljene parcele moga vridnoga, dobroga i poštenoga Grge.
Sve smo to nas dvojica iznijeli jer nam se Marin iz Okruka već u prvom prelasku oceana napara slanih srdela i načunkija crnoga vina tako da od njega nismo imali nikakve koristi.
Naravno, toliko smo se satrali da nam kasnije nije više padalo na pamet ni ić na ribe, kamo li tuć prstace, a usamljene otočanke su postale još usamljenije nakon našeg dolaska.

I sva su mi ova sjećanja navirala dok sam s vrha jednog brežuljka iznad Brodarice gledao maleni otok Krapanj.



Poželio sam opet doploviti do njegovih obala, čisto da vidim je li se u ovih par godina nešto promijenilo.



I još sam pomislio što bi sve dali i koliko bi cijenu nafte napumpali oni silni šeici iz Dubaija da ispred sebe imaju jedan ovakav komadić Škrapnja, a ne da moraju izvoditi sve one makakade s nasipanjem umjetnih otoka.
Umjetni otoci - bljak!



A naš živi, prirodni otok Krapanj, grandiozan u svojoj malenosti, otok šototajera i ponosnih žena ostao je uvijek isti. I simpa i vip i musav kao tele u isti mah.





Proljetno sunce me izmamilo da još jednom prošetam njegovim obodom, osjetim onu posebnu otočku atmosferu, proćakulam riječ-dvije s mještanima, poželim nonicama dobro zdravlje i ostanem bez daha pred ljepotama novog milenija.




petak, 10.04.2015.

~Vjenčanje u plavom
~


Kad pokret postane graciozan i lak nastaje ples, a kad na isti način zaplešu riječi, nastaje poezija. Prevedeno na jezik prirode, riječ se pretvori u rijeku, a poezija u poetiku.
Da, rijeke su zaista poetika prirode. Imaju svoj ritam i melodiju, imaju svoj početak i kraj, izvor i ušće, ishodište i utočište. Pomalo mi je krivo što niti jedan naš kompozitor klasične glazbe nije posvetio neko svoje djelo jednoj od naših rijeka, kao primjerice Bedrih Smetana Vltavi. Istina, rijeke se spominju u našoj himni, ali sve su one najvećim dijelom ozbiljne i smirene kao gospođe s natapiranim frizurama u trećem redu partera dok iščekuju Povratak Filipa Latinovicza.



Ipak, danas ću iskoristiti topao i vedar dan za doći na mjesto koje sam prošle godine neuspješno tražio. U istraživačkom žaru, nekoliko puta sam zapeo u neprohodnoj šikari, jednom umalo upao u jamu bez dna, a nešto kasnije, pišući o tom pohvatu, i dobro se isposvađao s jednim bezobraznim komentatorom koji je s gnušanjem odbio pohvaliti moje putopisno remek djelo.



Dakle, danas ćemo biti gosti na jednom istinskom vjenčanju, ali nezmjerno mirnijem od onih naših uobičajenih piromaničnih sa odurnim poskočicama, pijanim kumovima i mladenkinim prijateljicama u zglobolomnim dvanaestcentimetarskim štiklicama.

Ovdje se radi o vjenčanju dviju rijeka, Krke i Čikole koje se sastaju na punti Miljevačkog platoa i tom prilikom obećavaju jedna drugoj beskrajnu ljubav i vjernost u sve preostale dane života svoga.



Istina, i na tim vjenčanjima rijeka zna doći do incidentnih situacija. Obično se manja rijeka pokloni onoj većoj pa preuzme njeno ime i prezime, ali nekad zna biti i napetih scena. Primjerice kad se tokom kratka, ali vodom bogata Krupa ulijeva u sirotinjsku Zrmanju, ili recimo kad se sastaju Tara i Piva pa niti jedna neće da popusti, da bi se naposljetku kompromisno odrekle svojih imena i krenule zajedno kao Drina.



No, vratimo se mi ovim našima. Čikola je dijete planine Svilaje, a Krka Dinare. Čikola je podložna promjenama raspoloženja, od razdoblja kad je skoro pa i nema i kad sva presuši do onih dana kad huči, ječi i zvoni. Krka je s druge strane, umnogome stabilnija. Uostalom, možda će se jednog dana pokazati točnom moja pretpostavka da negdje u utrobi Dinare postoji ogromna pećina sa pravim morem slatke vode.



Mada je uvir Čikole u Krku, lijepo vidljiv sa serpentina koje se spuštaju prema Skradinskom buku, ja sam odabrao malo "divljiju" verziju. Na cesti koja povezuje Šibenik i Drniš, između Tromilje i Konjevrata postoji jedno, skoro pa nevidljivo skretanje prema Koštanima. Znate kako to već ide - cesta, cestica, cestičica, a kad po sredini kolničkog traka ispod slabašnog sloja asfalta počnu proviricati vlati trave, nemojte više maltretirati vaše vozilo već navucite gojzerice pa put nastavite pješice. Nije daleko.

Već nakon desetak minuta hoda između pitomih maslinika, počet će se otkrivati pogledi sve jedan ljepši od drugog.



Istina, na ovom mjestu ne postoji nekakva povišena stijena sa spektakularnim vidikovcem, ali bez obzira na to, uz malo elementarne planinarske vještine, zasigurno ćete naći povoljno mjesto za prostrti dekicu, izvaditi kutijice u kojima ste tog jutra brižno zapakovali pancetu, sir, jaja utvrdo i mnogo štošta još, načeti bocu plavca i nakon svega prevaliti preko usana jedno nadasve uzvišeno - ah!




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se