petak, 18.04.2014.

~Vrt dobre nade
~

Tko od nas dječaraca, gutajući "Besu" velikog barbe Jože Horvata nije makar jednom poželio da će jednog dana kad odraste i on sam izgraditi brod pa krenuti na put oko svijeta.
Da, zaista, što nas spriječava u tom naumu? Svijet je još uvijek tu, brodovi također, možemo ih kupiti ako već ne izgraditi, možda je problem jedino u tome što mnogi od nas nikad ne odrastu.



Ovih dana mi je pod ruke (i pred oči) došla knjiga "Jedrilicom sam oko svijeta", Joshue Slocuma, američkog moreplovca koji je u svojim zrelim, da ne kažem poznim godinama, nakon tisuća preplovljenih milja u trgovačkoj mornarici i zavidne karijere pomorskog kapetana odlučio ispuniti mladenačke snove i na jedrilici zvanom "Spray" sam oploviti svijet.
Joshua Slocum bio je prvi koji se odvažio na takav pothvat i ono što je možda i važnije - prvi koji je uspio. Na svoje je putovanje kapetan Joshua Slocum krenuo iz Bostona, 24, travnja 1895. da bi u slijedeće tri godine triput prešao Atlantski ocean, dvaput savladao Magellanov prolaz, preplovio Pacifik i Indijski ocean, pristajao u lukama, upoznavao ljude i usput pisao brodski dnevnik koji je do današnjih dana ostao knjiga koja na neki način označava prapočelo čitavog jednog žanra.



Upravo u to vrijeme kad je Joshua plovio oko svijeta, u Ateni su se održale prve moderne Olimpijske igre. Hvala dragom Bogu, i one su se održale do današnjih dana, premda moram priznati svoju sumnju da su dva gesla modernog olimpizma "brže, više, snažnije" i "važno je sudjelovati", u stanovitoj opreci. Je li važnije sudjelovati, ili u tom sudjelovanju biti brži, viši i snažniji?

No, da se načas vratimo kapetanu Slocumu. Na svojem je putovanju susretao ljude koji su ga znali dočekati s priličnim dozom rezerve i pokušali ga uvjeriti da je lažac i probisvijet kad im govori da plovi "oko" svijeta. Za njih je pravilniji izraz bio plovi "po" svijetu, jer je svijet, a prisjetimo se - govorimo o kraju 19. stoljeća - ravna ploča.
Možda ne čudi da je na takav način razmišljanja nailazio kod neukih ljudi koji su živjeli na zabačenim i odbačenim otocima dalekih oceana pa su pritom formirali vlastito viđenje svijeta, ali je jednom dospio u prilično neugodnu situaciju kad se transvaalski predsjednik (u današnjoj Južnoafričkoj republici) gospodin Kruger, žestoko obrecnuo na svjetskog putnika tvrdeći to isto - zemlja je ravna ploča i nemoguće se vratiti na isto mjesto putujući stalno istim smjerom.

Dobro, kako vi kažete predsjedniče - pomirio se drznik Joshua zaključivši da se s rogatim ne isplati bosti.

Jesmo li u proteklih 120 godina napredovali? I jesmo i nismo. Istina, danas će rijetko tko inizistirati na tvrdnjama da je Zemlja manje-više ravna ploča, ali unatoč svom uzletu što ga je čovječanstvo napravilo, ne mogu se oteti dojmu da sa ovim svijetom nešto jednostavno nije u redu. Tirani nam drže lekcije o slobodi, lupeži o pravdi, a pohlepni o skromnosti.
Kakav smo to svijet izgradili u kojemu je zakon jačega još uvijek iznad svih ostalih zakona? O da, demokracija svakako, ljudska prava, sloboda, jednakost, bla bla, bla, sve dok nas najveći medo iz šume ne zamlati svojom šapom.

Kakav je to svijet u kojemu obrazovanje postaje roba na tržištu? Dođeš, platiš koliko treba, i nakon toga kao nešto jesi?

Kako to da se čak i pored toliko diploma, svjedodžbi i certifikata, ne možemo izvući iz živog blata gluposti,zavisti, podmetanja, sebičnosti, nepomaganja?

Čak ni ta putovanja oko svijeta nisu kao što su nekad bila. Danas nam upravo ono "brže, više, jače" diktira način života pa tako i u toj jurnjavi oko svijeta, moderne jedrilice od karbonskih vlakana i silnim čudima tehnologija žele obarati rekorde, nije više važno putovanje, nego tko će prije...
Pa se onda spuštaju južno od Rta dobre nade i Horna, u područja "urlajućih četrdesetih" i još niže da bi se na koncu putovanje oko svijeta svelo na kruženje oko Antarktika. Pretpostavljam da će se u skoroj budućnosti putovati oko zemaljske kugle tako da dođemo do sjevernog ili južnog pola, zabodemo štap, napravimo krug oko njega i kažemo - obišli smo svijet.

Razgovarao sam jučer s jednim prijateljem, divnim čovjekom koji je Učitelj, ne po zvanju nego po svom životnom poslanju. Volim s njime razmjenjivati mudre, pa i one manje mudre misli. No, ponekad se i on sam pokoleba i kaže - lako je mudrost domisliti, još je lakše napisati na papir. Živjeti mudrost - e to je već malo teže.




ponedjeljak, 14.04.2014.

~Zvonigrad
~

Dan je dug, a mjesec pun. Najljepše razdoblje godine za izlete i putovanja valja dobro iskoristiti prije no što nesposobnjakovići s Markovog trga daljnim nametima katapultiraju cijene goriva u stratosferu. Kažu glavice kelja da to neće biti udar na građane. Ma nemojte mi reć! Kao da već i do sada cijene crnog blata nisu bile neizdržive. A ništa, do najnovijeg poskupljenja ajram-bajram, a nakon toga mo'š samo sist i plakat. Sve mi se čini da će se u bliskoj budućnosti ostvariti tvrdnja kako se najbolje i najbrže putuje - pješice.

Ovako, jureći automobilom, mnoga mjesta nepravedno ostanu zapostavljena. Kad se samo sjetim koliko sam puta na cesti koja od Knina vodi prema Gračacu, par kilometara nakon Kravlje drage i mosta preko Zrmanje pikirao vrh jednog uzvišenja pa obećavao i sebi i suputnicima da se tu jednog dana (kad budemo imali vremena) jednostavno moramo zaustaviti. Premda se to brdašce ne izdvaja posebnom veličinom a još manje atraktivnim stijenama, pogled su mi ponajviše privlačili jedva primjetni ostaci bedema, a već po konfiguraciji okolnog terena nije bilo teško zaključiti da se tu nekada nalazila moćna utvrda.



U međuvremenu sam saznao da se na tom mjestu nije nalazila samo stražarska tvrđava već čitav grad i to osobito zvonkog imena - Zvonigrad!

Priča o nastajanju ovog grada logično se veže uz ime kralja Dmitra Zvonimira, dakle u drugu polovicu 11. stoljeća no prvi pouzdani pisani spomen vezan je uz proces legalizacije 1222. godine kojeg je pokrenuo tadašnji vlasnik knez Višen, kada su sve bespravno podignute građevine morali svesti u okvire važećih GUP-ova i PUP-ova. Što se energetskog certifikata tiče, na žalost, ni do dana današnjeg nije pronađen valjan dokument, tako da ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li Zvonigrad u to vrijeme bio turistički valoriziran.

Stoga sam zaključio kako je kucnuo čas da se neke stvari promjene. Na bolje dakako.



Za početak smo majstorski ugibali na jedno ugibalište i to čim smo ugledali već poznatu vizuru. Željeli smo se tajanstvenom brdu približiti polako i s međusobnim uvažavanjem.
Možda naša piramida ne skriva grobnicu nekog ovdašnjeg Tutankamona, no to ne znači da je manje vrijedna. Ostaci zidina na vrhu čak i kad su u ruševnom stanju, uvijek su dobar pokazatelj i poziv da se vrijedi malo potruditi, ako ni zbog čega drugog, onda do lijepog pogleda.

Morali smo prijeći blago položeno sedlo pa zatim uzbrdo kroz šumu u kojoj nema označenog, čak ni ugaženog puta, ali smo se snašli uključivši planinarski instinkt. Usprkos strmini, uspon nije odviše težak, a i ne traje dugo - pet, najviše desetak minuta za one koji su s tjelesnom kondicijom u puf-pant odnosu.
Premda se već odavno ne čuje zvon sa Zvonigrada, čim smo dosegnuli vršni plato, priča iz davnina počela je dobivati svoj smisao. Tokom stoljeća promjenilo se štošta, ali doline i planinski lanci koje okružuju stari grad do danas su ostali isti. Prirodni putevi mogu se mijenjati, ali nikada izbrisati.



Kao da smo se našli na otoku u moru zelenila, s jedne strane vijuga cesta, a s druge riječica srebrnastim sjajem. Ostajemo na vrhu, unutar zidina zaboravljenog grada, osluškujemo duh davnih vremena.
Uvijek mi je fascinantno dodirnuti kamen kojeg je na to mjesto postavila ruka nepoznatog čovjeka, stoljećima, pa i tisućljećima ranije. Kako je taj čovjek živio, kakve je snove sanjao, kakve su ga brige morile...



Tko zna dokle bih i ja mislima odlutao da mi dvije tri kapi iznenadne kiše nisu zviznule o tintaru i poručile - vrijeme je za spust prema dolini.
A dolina nije bila ništa manje lijepa nego uzvisina maločas.



Dok je u zelenom tunelu tiho klokotala Zrmanja, mi smo odlučili prošetati seocem neobičnog imena - Palanka. Za ovo mjesto vezana je jedna legenda.

Bio jednom jedan kralj koji je imao prelijepu kćer, Anka joj ime bješe. Svakog jutra se umivala u lavandinu ispunjenom cvjetnim laticama i zbog toga joj je lice bilo lijepo i umilno. Jašući jednom ovim krajevima dok se vraćala sa sajma u Benkovcu gdje je kupila pašabrod i duzinu kutlača, spotakne se lijepa Anka i pade s konja na magarca.
Mada, po pričanju očevidaca, nije bilo ozbiljnijih posljedica po Ankino, a ni magarčevo zdravlje, kasnije su mnogi putnici prolazeći istim drumom šaputali jedni drugima kao u povjerenju - tu je pala Anka, tu je pala Anka. I tako malo pomalo ostade za sva vremena - Palanka!

(UBR, ako kome treba kakva legenda, izmišljam ih bez problema, po vrlo atraktivnoj cijeni!)





Šalu na stranu, dolina kojom protiče Zrmanja čudesno je lijepa, mada bolno zapuštena. Mnoge su kuće razrušene i napuštene, ali ima i onih novijih i obnovljenih. Često me na izletima našim "pasivnim" krajevima iznenadi i rastuži taj nesrazmjer ljepote prirode i nerazumnog (da ne upotrebim neku težu riječ), čovjekovog uticaja, ali mi se ovdje, ne znam sad je li zbog nabujalog proljeća ili zbog nečeg drugog, učinilo da će ovaj kraj dočekati novi, sretniji početak.







Možda smo, glupavo pokušavajući prekrajati povijest, nerealno zamišljali budućnost pa u tom kolopletu zaboravili živjeti u sadašnjosti. Pored čiste, bistre i ugodno hladne rijeke, zaista nije potrebno otkrivati toplu vodu. Toliko toga nam je na dlanu, a mi i dalje uporno stiskamo šake...






<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se