nedjelja, 29.03.2015.

~Nemir
~

U posljednoj godini petog desetljeća života, počeo sam se baviti novim hobijem - ronjenjem.
Zahvaljujući novoj, revolucionarnoj metodi zadržavanja daha i naprednim tehnikama zarona u tekuću problematiku, već sam se nakon nekoliko treninga toliko izvještio da mi polazi za nosom provesti čak nekoliko sati ispod površine snova.

Međutim, da ne bi bilo zabune, medij u kojem se odvija moje ronjenje nije more, već su slova. Običnih trideset slova koja ispremiješana na sedam miljardi načina stvaraju neobične spojeve i kombinacije. Jednostavno je, zaroniš u bazen prepun slova, širom otvoriš oči, neke prepoznaš, neke tek naslutiš, a neka te bogme i iznenade.

Naime, zaronio sam ovih dana u svoje napisane tekstove, ne samo u one koje sam u proteklih devet godina objavljivao na ovom blogu, već i ono što sam brčkao po raznim rokovnicima, škartocima, post-it naljepnicama, kutijama za cipele, zidovima, zamagljenim ogledalima, čak i goblenima, a sve s namjerom da konačno napravim nekakvog reda, odvojim žito od kukolja, kukuruz od komušine, nebuloze od manje bolne ugroze.

Osjećaj je sličan onomu kao kad u prašnjavoj kutiji sa šufita na kojoj piše AVA - DITA Tuzla, pronađeš bilježnicu iz sedmog osnovne na čijoj prvoj stranici piše KEMIJA, ali se unutar njezinih korica zapravo nalazi dnevnik u kojem si tada zapisivao svoje najskrivenije tajne. Saznaš tako iz prve ruke da si upravo u to vrijeme bio smrtno zaljubljen u jednu Draganu iz "ce" razreda, ali joj to, iz nekog nepoznatog razloga, nisi dospio reći.



Stoga me silno zanimalo koliko su moji tekstovi, sada ne iz sedmog osnovne, već iz dvadeset i sedmog više uzaludne, izdržali test vremena, bi li ih kojim slučajem i danas potpisao ili su u međuvremenu posrnuli na braniku istine.
Pomalo sam ostao i zatečen kad sam shvatio da su prvi o'šli u prdec oni postovi u kojima sam razglabao o aktualnim događanjima, temama koje su tih dana okupirale svekoliku domaću, ali i bjelosvjetsku javnost.
Tko se još uopće sjeća žučnih rasprava o ZERP-u i epikontinentalnom pojasu, tko se sjeća blindiranog BMW-a kupljenog za onog napuhanog glavonošca, tko se sjeća posjeta Georga dabl-ju Busha Zagrebu, i oduševljenja kad je na scenu stupio Obama, tko se sjeća kriznog poreza, afera Maestro, Brodosplit, masovne navale na kupnje dionica HT-a, prosvjeda, demonstracija, memoranduma, referenduma i raznih ostalih dum-duma.

Promatrajući danas sve te događaje sa kakve-takve povijesne distance shvatiš da je trošenje živaca, vremena i energije na tobož jako bitne aktualije zapravo posve nepotrebno, čak i besmisleno.
I sve ove teme koje nam se danas nameću i koje se doimaju kao da su od kurcijalnog značaja, svi ti šatori, izbori, pisma, Milanovići, Kukumarci, prepiske, špijuniranja, bušenja, iskušenja, zaista su takve - kurcijalne. Bezvrijedne.

S druge strane, opstale su priče o ljubavima (mada ne i ljubavi), opstale su priče o prijateljima (mada ne i prijatelji), opstale su priče o malim, svakodnevnim stvarima, o sitnicama koje žvot znače.
Jednostavno, ne želim više slušati vijesti ni s radija ni s televizije, a pogotovo ne s interneta, novine ću opet listati od predzadnje stranice prema naprijed pa dokle stignem, a ono što je zaista važno, i tako će doći do mene, htio ja to ili ne.

Jeste li možda primjetili koliko su agresivni glazbeni umetci koji se ukomponiraju između dvije vijesti? To bi bila nekava moderna verzija fanfara. Da takvu, uvjetno rečeno muziku, slušaš onako, za svoj gušt, siguran sam da bi nakon samo tri minute bio lud ko kupus.

I kad se tako malo odmakneš, postaju ti beskrajno smiješne sve te silne prevažne face, sva pompa koja se stvara oko njih, ugursuzi, nabiguzi, sekjuriti, tijelohranitelji, posebno istrenirani psi koji sat vremena prije dolaska važne njuške na neko odredište provjeravaju nije li možda kakva eksplozivna naprava postavljena na kritično mjesto. Pogotovo znajući koliko su svi naši polit-selebriti zapravo lutke na koncu nekakvih starih, ćelavih, otromboljenih likova koji ćaskaju međusobno u nekom salonu u Londonu, puše kubanske cigare i piju scotch. Manekeni se isturaju u prvi plan, bitno je da je lijep, zgodan, a što se krije ispod skupog odijela - koga briga. Kad potrošimo ovog, doći će drugi maneken, barem njih ima na bacanje.

I tako sam nakon nekoliko mjeseci news-apstinencije, shvatio da mi je prilično ugodno biti neizvješten. Istina, ružne stvari će se i dalje događati, htio ja čuti za njih ili ne, ali barem mogu birati način na koji će mi biti servirane. Kakofonija je nadjačala sve ostale zvukove. Ali ako potpuno začepiš uši, nećeš moći čuti ni one lijepe melodije koje su ostale prekrivene bukom.
Kad se sjetim koliko mi je to nervoze i nemira unosilo u svakodnevni život, sad se pitam - zašto?



Ipak, nije ni svaki nemir isti. Postoje dvije vrste, zapravo, možda je bolje reći - dva pola nemira. Negativni i pozitivni, destruktivni i konstruktivni nemir. Dulje izlaganje ovom prvom donosi tjeskobu, prepuštanje onom lijepom nemiru potiče kreativnost.

Pa eto, u tom smislu, živi i nemirni bili!




četvrtak, 19.03.2015.

~Life to go
~

Znam da nam je hrvatski jezik mio kakav god on bio, ali dajmo priznajmo već jednom da u tom našem jeziku imamo svu silu užasnih riječi i izraza. Ne želim se sad vraćati na snošaj, opskrbu, prljanje, prtljagu, velekovtljaj, rat (uvijek strši neki rt) i još pregršt neizgovorljivih riječi, već bi se zadržao samo na jednoj - tjeranje. Riječ kao riječ i nije odviše problematična, ali mi je smiješan kontekst u kojoj se upotrebljava.
Ljudi su naime, sposobni za svoje osjećaje i stanja pronaći najljepše moguće riječi, ali zanimljivo, to isto pravo uskraćuju ostalim životinjama.
Znate ono kad našim preslatkim bući-bući kućnim ljubimcima dođe želja za kokolavanjem, pogotovo ženkama, tada se, umjesto ispravnog izraza kojim se želi reći da se kujica Mikica "nalazi u razdoblju povišenog intenziteta nagona za parenjem", ufino kaže - tjera se.

Bože, budalastog li izraza - tjera se? Pogotovo me zbunjuje ova posvojna zamjenica "se". Tjeram sebe ili se. Kako se može tjerati samog sebe? Vjerojatno je još netko uključen u tu igru. Dok sirota Mikica trčkara po dvorištu uzdignutog repa, odnekud se pojavi avlijaner Bobi, preskoči tarabu i napravi dar-mar. Dok Bobi tjera Mikicu, očajna gazdarica trči sa štapom u rukama i tjera Bobija, a sve to gleda susjed Zdravko pa dođe i njemu malo da se natjera jel, sve dok ga ne prekori mrki pogled supruge mu Rožice. Naposljetku ostaje pitanje - tko je tu vjeran, tko stjeran a tko utjerivač?
Od tjeranja do pretjerivanja nije tako dalek put. Otprilike kao od Prapatnice do Prgometa.

Možda nismo svjesni, ali svoje najbolje dane provodimo upravo u eri pretjerivanja. Za to su naravno krivi - novinari.
U prvom redu sportski. Od njih je sve to krenulo. Koliko u samo jednom prijenosu utakmice Liga prvaka, možemo vidjeti fantastičnih dodavanja, fenomenalnih obrana, izvanrednih proigravanja, kolosalnih pogrešaka...
Svaki potez mora imati svoj epitet. Zar nije zapanjujuće koliko je velik postotak neiskorištenih stopostotnih šansi? Zapravo, trenutno se ne mogu sjetiti je li ikad itko iskoristio stopostotnu šansu? Ah da, čini mi se da onaj Pedro jest.

Virus pretjerivanja, prešao je iznenađujuće lako iz sportske redakcije u vremensku prognozu. Vrijeme koje nas okružuje više ne smije biti samo svježe, prohladno ili pak toplo, ono u svakom trenutku mora biti bombastično snažno. Ne može se više reći - idućeg tjedna će prevladavati toplo vrijeme već - idućeg tjedna će nas zapljusnuti val tropskih vrućina. Pljas - pravo u lice! Ako se pak predviđa da će biti mrvicu hladnije, tada je ispravno reći - okovat će nas polarna zima. Brrrrr.

Ipak, oni koji nisu zaboravili promatrati nebo, more, zemlju, šumu, čak i bez vremenske prognoze znaju oklen vitar puše. Naši stari znali bi reć - ma pusti, sve su to amerikanade.
Ali, izgleda da ne misle stati. Sve ćešće na našim ulicama viđam natpise - coffe to go. Kao, to je sad tako šik, napune ti kavu u šalicu živih boja, a onda ti ideš, ideš, ideš i na kraju je i ne popiješ jer nemaš kad i nemaš s kim.



Zapravo, čak mislim da je pomalo i uvredljivo keljiti natpise coffe to go, u ovom dijelu svijeta u kojem je ispijanje kave podignuto, pa skoro na razinu transcendentalne meditacije. Pritom, kava kao napitak uopće nije važna, ta šuć-muć kombinacija nekakvog praha i slatke vodice više ima ulogu mirisnog štapića nego ozbiljnog pića. Naša kava je druga riječ za razgovor, za druženje.
Zahvaljujući toj jednostavnoj i ne odveć skupoj metodi, mi se na našim "kavama" opuštamo, lišavamo stresa, poboljšavamo međuljudske odnose, razvijamo kreativnost i zapravo spašavamo od išćeznuća umijeće razgovaranja.

I nije samo kava u pitanju, meni svakog puta dođe milo kad vidim sve te silne prezaposlene službenike, vježbenike u odijelima kako uomčeni kravatama za vrijeme radne pauze sjede na klupicama ispred firme i njupaju "lunch". Mada taj obrok naši u pravilu prevode kao ručak, to ručka nikad ni vidjelo nije. Da moja susjeda Ljubica ponudi svome ljubljenome mužu Anti običan sendvič za ručak dobila bi ekspresno "lunch to go". Ipak, mora se priznati da su se i oni odmakli od sendviča. U fino zapakiranim posudicama obično se krije nekakva superzdrava salata izmiksana od glutena, aditiva, emulgatora i pojačivača okusa.

Bojim se da nećemo dugo čekati dan kad će predstaviti aplikaciju "life to go". Ponesi svoj život i iskoristi ga negdje drugdje. Za živjeti ovaj sadašnji i tako nemaš vremena.



No, s običajima je slično kao i s biljkama. Neke ne mogu podnijeti presađivanje dok se druge udomaće kao da su oduvijek tu. Smokva nam je došla iz Turske, Rogač iz Sirije, šipak iz južne Azije, paprika, pomidora, kumpiri zna se - iz Amerike.
Ipak, jedna se amerikanada nije udomaćila, barem za sada. Mislim na onaj nasnimljen smijeh u studiju za vrijeme emitiranja humorističkih serija. Svojedobno sam upoznao jednog tipa koji mi se hvalio da je ostvario zavidnu glumačku karijeru. Pa u kojim si filmovima glumio - pitam ga. Malo u filmovima, više u serijama, kaže. U Seinfeldu recimo, zatim par epizoda u Prijateljima, a gotovo četiri pune sezone u Teoriji velikog praska.
Ma daaaj, pa to su sve moje omiljene serije. Kako te nikad nisam vidio?

Nisi me ni mogao vidjeti - ja sam onaj koji se u pozadini samo smijao! Ho ho ho ho - pamtiš li taj smijeh?
O da, svakako...

Mislim stvaaano, taj običaj lijepljenja smijeha preko već snimljenih scena mi je oduvijek bio frapantno fascinantan. Kao da nas producenti takvih serija smatraju retardiranima pa će nas oni uputiti i pokazati - e ovo vam je smiješno! Uostalom, tko sam ja da im prigovaram. Oni su zgrnuli silne novce na tome, nisam ja.

Međutim, baš nešto razmišljam, ako to zaista tako dobro funkcionira, povećava gledanost i tako to, zašto mi tom običaju ne bi dali novi smisao, pa da nasnimljenim smijehom obogatimo recimo - središnji Dnevnik. Pogotovo znajući da je najveći dio vijesti kojima nas zamaraju u informativnom programu i tako beskrajno komičan. Tragikomičan zapravo. Zamislite, voditelj Dnevnika najavi vijest da je BDP porastao 0.3 promila, a ispod njega se zaori gromoglasan smijeh! Ili, u akciji "Leptir", uhićeno je dvanaest djelatnika Agencije za koordinaciju implementacija javnih organizacija. Ha ha ha ha, ho ho ho - odjekivalo bi ispod slike. Mogli bi zaposliti i onoga moga kao mentora.

Pih, a ne ovako, dnevnici nam stalno ističu muku, nemoć, jad, neznanje, sve u svemu - tek smo korak od katastrofe. I što ćemo sad? Ne znam kako vama, ali meni prijetnja katastrofama pojačava apetit, a apetit je zadnja stvar koja mi je potrebna u osam sati navečer.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se