ponedjeljak, 08.02.2016.

~S ponistre šjore Mandine
~

Jeste li se ikada zapitali – koliko na svim neboderima, stambenim i gospodarskim zgradama, kućama pa čak i na najobičnijim potleušicama širom svijeta ima prozora? Naravno da niste jer vam ne pada na pamet baviti se takvim budalaštinama. Možda jedino ako ste većinski vlasnik staklarije ili pogona aluminijske stolarije. Ipak, nekako slutim da takvi rijetko nailaze na ovaj blog. Dakle, upamtite dobro, sa posljednjim danom siječnja tekuće godine, na svim objektima koji imaju poznatu adresu i kućni broj, bilo je ni manje ni više nego osamdeset i sedam milijardi, petstotina trideset i jedan milijun, stotinu trideset i dvije tisuće, dvjesto dvadeset i četiri prozora. Ne vjerujete? Pih, pa onda brojite iznova!



Koliko prozora, toliko različitih prizora i pogleda na svijet. A sjećam se dobro da je jedan od najljepših pogleda moga djetinjstva pucao s prozora šjore Mandine. Točnije rečeno, mogu samo pretpostaviti da je s tog mjesta pucao (oprostite, nikad mi nije bilo jasno zašto pogled "puca“, ali šta ću sad s tim...) jer je šjora Mandina (u službenoj korespodenciji - gospođa Dina), jedra žena rubensovskih oblina, odjevena u tijesni, prozirni kombinet i s obvezatnom ventulom u rukama, vazda bdjela nad tim uokvirenim pravokutnikom koji joj je očito značio više od života. Jer s njega je mogla vidjeti sve, i tko ide u grad, i tko se vraća s pazara, i koji se brod vezao za rivu i je li most otvoren ili nije. Uglavnom, ona je u tim vremenima bila ekvivalent današnjem ravnatelju SOA-e.



Eto, tko zna kakvim je strujanjima svijesti i elektriciteta u sjećanju, u moje misli dojedrio lik šjore Mandine, pardon - gospođe Dine, i to dok sam stajao na vrhu Vošca, istaknute stjenčuge Biokova, šiban vjetrom i olujom (oukej, oluje u tom trenutku nije bilo, ali baš mi nekako prirodno paše oluja uz vjetar i šibanje kao takvo).



Enivej, bio sam ja na tom Vošcu preko nekoliko puta do sada, ali kako da kažem, u planinarskom smislu, to mi baš i nije bio poduhvat za naročitu hvalu, budući da bih se najčešće autićem uspentrao uz biokovske serpentine, zatim gumolomnom cesticom prema Svetom Juri, najvišem vrhu Biokova, kojim dominira televizijski odašiljač i meteorološka postaja na koju smo mi Dalmatinci posebno ponosni jer su njezini minusi garancija i neoboriv dokaz našeg teškog života i patnji sveudilj na ovim prostorima. Autom se može uskotrljati sve do podnožja Vošca, nakon čega vas očekuje dvadesetak minuta uspona do vrha s respektabilnih 1422 metra nad morem. I to doslovce nad morem, jer se trenutno ne mogu sjetiti niti jednog vrha slične visine koji se toliko približio velikom plavetnilu.



Ono što bi „Glava šećera“ bila za Rio de Janeiro, eto, tako nešto bi mogao predstavljati Vošac za Makarsku. Premda se realno govoreći, brazilska Tešta di cukero ne može ni ljepotom ni visinom mjeriti s našim Vošcem, al' eto šta ćemo sad cjepidlačit, pogotovo u godini Olimpijade.



Daklem, što sam ono htio rijet...aha, ovoga sam puta odlučio ispenjati Vošac zaozbiljno planinarski, krenuti od samog podnožja iz Makra kroz, na prvi pogled neprohodnu barijeru zastrašujućeg izgleda, svladati preko tisuću i dvjesto metara visinske razlike iz jednog poteza i na koncu se tim postignućem besramno hvaliti po svim mogućim društvenim mrežama.



A iskreno, nije mi krenulo baš najbolje, jer mi je za pronaći Makar, stari, zapravo, najstariji dio Makarske, trebalo dosta strpljenja i vozačke vižljavosti. Eh da, lako mi je sad o tome pričati, ali trebali ste čuti moje beštimje kad sam četvrti put nabasao u slijepo dvorište, pravo pred ralje dobermanu, afganistanskom hrtu ili možda pinču, još sam pod stresom pa se usrdno nadam da će mi čitatelj oprostiti faktografsku nedosljednost.
Pa mislim stvarno, mogli su dole na magistrali staviti neki putokaz, makar se radilo i o Makru, a ne da se moram živ pojesti dok prangijam po rikvercu i prvoj. Jer, ja sam super kad mi sve ide u redu. Ali kad neplanirano zaglavim, onda je onaj pinč iz prethodnog pasusa za mene mala beba.



Sreća mi se osmjehnula tek kad sam pronašao groblje, jer je u uputstvima pisalo da je tu najbolje uparkirati auto. Pri tom paziti da ipak ostane izvan domašaja bulina, jer zanimljivo, smirene pokojnike i žustre balotaše u dokona nedjeljna popodneva dijeli tek jedan klimavi zidić.

Staza koja od tog mjesta krivuda prema planini, slijedi drevni put kojim su kretale generacije žitelja podbiokovlja. U nekom trenutku se osjetiš pomalo i posramljenim, jer, eto, ti sad tu prolaziš iz čiste zabave, dok su oni morali „gore iznad“ iz nasušne potrebe. Ne samo zbog blaga i ljetnih ispaša, kao i obrade krpica plodne zemlje u vrtačama između ljutog krša već i zbog leda koji se vadio iz brojnih biokovskih jama „ledenica“. Kako se tada mukotrpno živjelo...



I zapravo, imaš o čemu razmišljati ta tri sata koliko traje uspon najzigizagastijom stazom kojom sam ikada kročio.



S jedne strane te privlači ta grubijanska ljepota i surovost litica koje se izdižu stotinama metara u visinu, dok je s druge dovoljan tek trenutak nepažnje da ti se duša raspe k'o kilo oštrog brašna po pločicama kad ugledaš to more ispod sebe, Makarsku i sva ona živopisna mjesta s prekrasnim plažama.



Pa te još na tim visinama i strminama dočeka snijeg, ispočetka u krpicama, a potom sve dublji i tajanstveniji. Ipak, dileme nema, jer gore se mora, čak i u trenucima kad vjetar s mora opako nadire kao da želi pokazati tko je tu gazda. Eh, lako mu se danas junačiti kad je gazdarica Bura uzela slobodan dan...



I da, planina mi je dala dopuštenje da je malo čačkam i draškam, i da barem na trenutak, gledam svijet s visine, ali zapravo, sve je to relativno, jer kad se nađeš u ovakvom okruženju, tek tada spoznaš koliko si sitan u odnosu na nju.

Ipak, vrijedilo je i vrijedit će, ovoga i svakog sljedećeg puta. I ne želim spominjati napore epskih razmjera, bol u mišićima, poglede od kojih zastaje dah, veličanstvenu ljepotu i banalizaciju svega postojećeg. Ali zaista na nekim mjestima osjetiš poriv da zauvijek ostaneš tu. Baš kao i šjora gospoja Dina-Mandina, kurjoža staroga kova, koja nikad nije htjela otići sa svog prozora.




nedjelja, 31.01.2016.

~Otočki didi
~

Svaka rijeka zna gdje je njeno more pa tako i ona. Cetina. Čak i onda kad se studen zalijepi za njenu površinu pa poprimi plavičastu nijansu leda, kao da stoji, kao da se ne miče, a zrak onako svjež, pomalo bocka, kao kad ti doktor prisloni stetoskop na leđa pa kaže – dišite duboko. A tebe lagano uhvati panika jer čak i u ovim godinama zapravo nemaš pojma kako se to na ispravan način diše duboko. Uspraviš ramena, podigneš bradu jer misliš da to tako treba i taman nekako uhvatiš ritam kad doktor ponovo odriješito kaže – zadržite dah!



Tako i sada, na obali rijeke, zadržavam dah, sve kako bi ih čuo, jer slutim da su tu negdje, jer znam da moraju doći.



I zaista, kao da se negdje, iz dubine magle javlja jasan reski zvon, ali ubrzo utihne kao da se poigrava. Nastavljaš disati duboko.

U selima između rijeke i plan'ne, Cet'ne i Kameeešnice, održao se lijepi običaj vezan uz pokladne svečanosti. Mačkare. Nemojte ih brkati s maškarama, mada imaju određenih sličnosti, jednostavno, maškare su maškare, a mačkare su... ipak nešto posebno.



Pravila igre, jasna su i poznata, stoljećima već, uloge su svima dobro znane. Na čelu mačkarane povorke uvijek se nalazi barjaktar, potom mlada, mladoženja, a zlu ne trebalo, tu je i djever. Nakon njih slijede kome(n)dije, glumci koji izvode kratke scene, šaljivog, često i lascivnog karaktera, aludirajući na ljude koje svi znaju i događaje o kojima se vazda nešto šuška, ali nije preporučljivo glasno govoriti. Osim kad su mačkare u pitanju, naravno. Nakon komedijaša dolazi najzanimljiviji dio povorke. U prvom redu balinčad – djeca maskirana u babe, svi do jednog u crnini i prekriveni maramama.



Zatim idu „prave“ babe, didi i na kraju povorke – Turčin.



Mada je Turčin nominalno zapovjednik, sva vlast zapravo pripada babama. Baba mora biti kršna i snažna, kao od Kamešnice odvaljena, ali u isto vrijeme spretna i okretna, baba je vođa, baba je autoritet, baba je dirigent. Dovoljan je samo pokret rukom, ponekad tek jedan mig da povorka krene.



Ipak, ono što daje najveću draž mačkarama su – didi.. Didi su bića koja dolaze iz nekog, ma ne drugog, nego iz trećeg svijeta, svijeta na granici jave i sna, mašte i zbilje, harmonije i kaosa.





Izgledaju zastrašujuće, zamazanog lica iz kojega se razabiru svijetle oči prodornog pogleda. Odjeća im je sva prekrivena resama, a na glavama imaju „mišine“ od ovčje kože i vune, nevjerovatno visoke figure koje ionako stasitim didima daju divovski izgled. Oko pojasa su im zapasana zvona.



Čudo se događa u trenutku kad nastane pokret. Rese zatitraju, zvona udaraju, a kad svi didi zajedno krenu, oslobađa se silna energija koja tjera zle duhove, studen i sve ono loše što se nagomila u nekom kutku uma.





U Otoku kod Sinja i okolnim selima, ljudi su uspjeli sačuvati taj prastari običaj, u ne tako davna vremena rasprostranjen širom naše Zagore. Danas su svima dobro znani zvončari iz okolice Rijeke, posebice halubajski, čak i golem dio Slovenije u ovo vrijeme zvonca, a zanimljivo, u Dalmaciji su ostali tek tragovi, i to gle čuda – na Otoku ili u Otoku, kako vam drago. I do tog običaja se ne drži tek tako – za njega se uistinu živi.



Svako selo, čak i zaselak ima svoje mačkare koje u povorci obilaze sva okolna mjesta. Bivaju srdačno dočekani, počašćeni jelom i pićem. Dvije povorke se nikada ne smiju susresti, ako se to slučajno dogodi, babe se moraju „po'rvati“. Oni čija baba izgubi, moraju okolnim putem. Ipak, pazi se da se to ne događa.



Ovi „moji“ didi su iz Priblaća, dijela Otoka bliže „rici“. Sve su mi objasnili u par minuta. Posebno je zanimljiv trenutak kad se ta „strašna“ mačkara preobrazi u običnog čovjeka koji o drevnim običajima svoga kraja govori s posebnim žarom. Ispričavaju se što ih nema više. Ma, i ovako su fascinantni.



Nakon pohoda koji znaju biti dugi i više desetaka kilometara, sve mačkarane skupine dolaze na trg u Otoku gdje izvode završnu točku svog programa. U raspojasanom plesu koji kako odmiče, sve više stvara hipnotički učinak, brišu se sve granice, u zaglušujućoj zvonjavi, dok zrak titra, a zemlja se trese, rastaje se od jednog, a hrli u zagrljaj drugom vremenu.



Postoji nešto iskonski snažno u ovom običaju, kao da se sve slije u simboličke slike čovjeka i svijeta koji ga okružuje, opasnosti koje ga vrebaju, izmjene godišnjih doba, vremena dobra i vremena zla, povezanost generacija koje su sad tu, s onima koje su bile i onima koje će tek doći. I dobro je da se taj dio baštine još uvijek njeguje, i ne samo njeguje već s puno duha živi. Čak i djeca koja tek što su prohodala, već skakuću u tom ritmu kojeg su ne samo vidjeli već i upili od velikih dida. Vidi se da je taj mot, pokret, zapisan u genima.



Odagnali smo zle duhove, zimi dolazi kraj, vrijeme je za novi početak.






četvrtak, 28.01.2016.

~Tri debela brata
~

Jutro je mirisalo na naranču, cimet i dobro. Pogotovo kad su se oblaci boje muzgavaca počeli razilaziti kao pripiti gosti koji ni do pet ujutro nisu uspjeli dokučiti da se otužan tulum rasuo već oko dva, kao vrećica čipsa po izmaćanom tapetu.
Pospremio sam u ruksak par neophodnih sitnica i dvije šake ophodnih krupnica – kutijicu punu badema, oraha, grožđica i brusnica. Neka se nađe. Toliko sam planina posljednjih godina prehodio i toliko vrhova prekoračio i gotovo svakog puta sam sebi rekao – ovdje ću se vratiti. Zapravo, ne sjećam se da sam makar jednom pomislio – ovdje ne želim ponovo doći.
Ali, kako te uvijek neki vrag tjera da žudiš za nečim novim i neotkrivenim, tako mnogo puta stare, dobro poznate staze ostaju u sjeni, pa već i na sam njihov spomen odmahneš rukom i pokušavajući naći prikladno opravdanje – ah, tamo sam već bio.

Da, tako sam i na Koziku već bio, tom kršnom, mišićavom, mosorskom velikanu koji se kao u nekoj priči iz davnina sam odvažio otići u svijet i potražiti sreću. Dok se glavnina vrhova na Mosoru grupirala u njegovom središnjem masivu, od Ljubljana preko Vickovog stupa do Velikog Kabla, Kozik je pobjegao daleko na istok. Tri debela brata dugo nisu mogli odgonetnuti razlog bijega sina razmetnoga, a da su umjesto glava u oblacima imali imalo smisla za romantiku, shvatili bi da se taj mladi neobuzdani lik smrtno zaljubio u rijeku Cetinu i da će učiniti sve da joj bude blizu. Barem toliko da je svake večeri i svake zore može pozdraviti i poručiti – tu sam, čuvam te.

Mnogi su, ne bez razloga, Kozik već odavno proglasili najljepšim vrhom na Mosoru. U prijevodu na svima razumljiv jezik, to bi značilo – ako se želite popeti gore, budite spremni na mnogo znoja, uz pregršt sumnji i čašu strepnji. Pogotovo ako se odlučite popeti najkraćom, ali ujedno i najstrmijom stazom koja vodi od Dubrave, slikovitog planinskog seoca sasvim netipičnog za Dalmaciju, kroz golemi usjek kojeg je vjerojatno isklesao neki pradavni ledenjak.



Zapravo, tek na takvoj strmini shvatiš da Mosor uopće nije bezvezna planina. To što je naš, što se nalazi u našem dvorištu, sasvim ga nepravedno stavlja u inferioran položaj. Kao neš ti, pa to nam je tu blizu, možemo skoknuti do njega svakog dana. A zanimljivo, bliže su jedno drugom Mount Everest i Lhotse, prva i četvrta planina na svijetu nego li već ranije spomenuti Veliki Kabal i Kozik. Ne vjerujete? Ako lažem ja, ne laže Google earth.



No, pustimo sad Lhotse i Everest, vratimo se našoj stazi koja migolji sunčanom stranom planine među hrašćem kroz koje bura vije. Dok su se udari vjetra koškali s vranama u najvišim granama stabala, koračali smo kao po svečanom tepihu od suhog, šuštavog lišća, nastojeći se što prije domoći vršnog grebena na kojem će se naša staza spojiti s onom, već dobro uhodanom iz smjera tri debela brata.



I zaista, na prijevoju zvanom Tepla pola, otvorili su se vidici prema Dalmatinskoj zagori i još dalje, prema Bosni, a vala i Hercegovini. Tamo gore su nas dočekali žestoki refuli friške bure tako da mi se na Teploj poli, nos učas pretvorio u smrznuti pomfrit.

Ipak, znajući da nas do našeg današnjeg cilja očekuje još svega dvadesetak minuta grebeninga, nismo se dali pokolebati. Pogotovo kad nam se u vidokrugu i sada već opipljivom dosegu gojzerica našla crkvica svetog Jure, sveca osobito štovanog u ovim krajevima.



Još samo par koraka, i to je to. Dobro poznat osjećaj, ali svaki put, iznova i uvijek drag i uzbudljiv. Pogledi prema jugu sežu daleko preko pučine. Do najbližeg Brača bi se mogli baciti kamenom, odmah tu je Hvar, pa Korčula, eno Lastova i Sušca iza nje! Vidi li se Monte Gargano? Ipak ne, sumaglica na horizontu briše granicu mora i neba. S druge strane, iz dubine kontinenta virkaju snježne kape dalekih planina. Prema istoku, Mosor se miri s Cetinom a preko nje, proviruje moćna gromada Biokova.



Na vrhu se i vjetar konačno smirio, kao da je priznao poraz. Ili je barem objavio privremeno povlačenje. Tek toliko da se ne uvrijedimo. Zna on da smo „naši“, i u dobru i u zlu.
Čekao nas je povratak, istim putem, oštricom grebena do Teple pole pa onda već dobro znanom strminom prema dolini. I svo me vrijeme kopkalo, ma zašto Tepla pola, otkud Tepla pola, a onda sam shvatio - to je ona topla polovica krumpira iz pećnice, premazanog maslinovim uljem i mirisnim travama s komadićem pancete i fetom sira na vrhu. Za ovakav dan – savršeni kraj!


nedjelja, 24.01.2016.

~Čovjek čovjeku pingvin
~

Kad bura zaurla preko planine i siječanj posječe stupnjeve u termometru onako svojski do panja, čak i ispod toga, tada proradi onaj valjda prirodni instinkt da se skupiš, stisneš, začahuriš, da se uvučeš u nešto poput vreće za spavanje i jednostavno čekaš da sve to prođe. Mada se mi ovdje uz more ne možemo pohvaliti spektakularnim minusima, i gotovo da s nekom dozom srama percipiramo brojke iz Sinja, Gospića ili Parga kraj Čabra ('ebote taj Parg kod Čabra mi toliko egzotično zvuči da ću ga morati jednom potražiti čisto da se uvjerim je li stvarno postoji ili je tek puka radijska izmišljotina), uglavnom što sam ono htio rijet, a-ha, dakle, iako se ti minusi kod nas kreću onako ćipo oko jedan i po, s radošću smo prihvatili umotvorinu meteo-frikova koju su nazvali skoro pa pjesničkim imenom – osjet hladnoće.
Kao, veći je osjet hladnoće uz more kad je minus dva i kad dere bura nego primjerice u Konjščini kad je minus deset a duva bonaca. E, tu smo mi jaki, džaba vam brojke moji kontinentalci, one su samo naizgled egzaktne, slaba vam je to utjeha, kad nikad nećete imati ovaj naš osjet hladnoće.



Apropos vreće za spavanje, ne razumijem zašto još nisu izmislili vreću za buđenje, hoću reći – za hodanje. Ono, da bude ista kao vreća za spavanje, s perjem i kapuljačom, sve kako spada, samo da nije ravna kao tub, već da ima nogavice i rukave i da se u njoj možeš slobodno kretati i izlagati vjetrometini. Mislim da bi to bilo sjajno obrambeno oružje u borbi protiv ozloglašenog osjeta hladnoće.
Čujete li vi ovo ozloglašeno izlaganje, to gl-gl, grgolja kao iz neispravnog radijatora u tvornici žarulja.

U svakom slučaju, moja je deviza da kad stisne smrzajica, ne vrijedi ti zagrijavati zrak svuda uokolo (zraku će biti svejedno,a tebi neće biti ništa ugodnije), već moraš potaknuti svoje tijelo da te grije iznutra. I to molit ću lijepo ne kuhanim vinom, sarmama ili kobasicama sa senfom, već korištenjem vlastitog – homotermalnog izvora topline. Pa božemili, ako naše tijelo već proizvodi samo od sebe nekih trideset i šest stupnjeva, zašto ih ne iskoristiti u humanitarne svrhe?



A nećemo ih moći iskoristiti stajanjem na mjestu već – mrdanjem i gibanjem, naprijed-natrag, gore-dolje i kružno. Cirkuliranjem. Što bi bila nekakva kombinacija cirkusiranja i bicikliranja. Opće je poznato da ljudi s boljom cirkulacijom isijavaju više topline. Možda bi se moglo organizirati da ovi dobri cirkulatori, 'odaju okolo i pozitivno utječu na ove druge, vazda-smrznute. Zagrljajima primjerice.

Naravno, mora se voditi računa o kompatibilnosti. Nije svatko stvoren za zagrljivača, a bogme i za onoga koji će biti zagrljen. Možda već i jesi talentiran zagrljivač, ali ne mora značiti da ćeš baš svakog moći uspješno zagliti. Ovisi to o visini, težini, obimu ruku, ramena, grudnog koša...
Poznajem jednu divnu djevojku koju obožavam grliti. Zanimljivo, nas dvoje se nikad nismo ni poljubili, nikad ništa nismo „imali“, ali svakog puta kad se vidimo, grlimo se ko blesavi. I bude nam super.

Ajooooj, gledam ove slike koje sam pripremio za današnji post, a kud ću br'te s njima kad mi je tekst odlutao skoro do predziđa Špičkovine.



A zapravo, htio sam naglasiti kako se i u ovim studenim danima može naći puno ljepote i uživancije, samo se treba pokrenuti. More nikad tako lijepo ne miriše kao sredinom siječnja, a varljivo sunce mami i poziva na nove avanture. Zvukovi oko nas, toliko se reduciraju, da osim huka vjetra čuješ jedino otkucaje vlastitog bila.



I tako prolazeći kroz makiju i garig, crniku, mrču i smrič, dok te ovo R bocka kao nečista savjest, popneš se do neke uzvisine, nađeš skrovito mjesto u zavjetrini pa gledaš to zapjenjeno more i pogledom preko pučine tražiš barem jedno jedro, barem jednog hrabrog moreplovka koji bi se odvažio broditi i boriti s ovim refulima. M'da, znam za jednog takvog ludaša, ali njegove jedrilice burdižaju jedino u paralelnom svemiru. A kakvi vjetri tamo pušu – to zna samo on. A i to kako kad i kako gdje.




subota, 16.01.2016.

~Nemiran duh
~

Već nekoliko sezona, na splitskoj televiziji K5 "vrti" se emisija o putnicima i putovanjima simpatičnog naziva "Nemiran duh". Idejna začetnica, urednica i voditeljica Tonka Alujević, u svoju emisiju poziva različite goste, od onih poznatih širokoj javnosti do onih koje bi teško prepoznali i vlastiti ukućani a kamo li susjedi iz portuna ( dobro, možda ona kurjoža Poklepovićka s drugog kata bi) s obzirom da su neprestance u nekim skitnjama. Gosti koji gle čuda, svi do jednoga pate od svrbeža u tabanima, u toj emisiji ne traže spas u čudotvornoj kremi koja bi im otklonila tegobe već uglavnom glagoljaju o svojim iskustvima i utiscima, dok su tumarali, glavinjali i zabijali noseve u najskrivenijim zakutcima ovog svijeta.

Mada se ne mogu pohvaliti veličanstvenim trajektorijama svojih putovanja, dalekim kontinentima i egzotičnim zemljama, bila mi je velika čast kad me Tonka prije nešto više od pola godine, pozvala da joj budem gost u emisiji. Mogao sam tada prigodno zapjevati "Ča će mi Copacabana, Acapulco il' Madrid, kad ja imam svoje Slatine, Čvrljevo i Drid" no srećom, zaustavio sam intonaciju na vrijeme.

Pokušao sam, nadam se da sam i uspio, pokazati kako se u putovanjma može i te kako uživati već od prvog koraka preko kućnog praga, da nisu toliko važne geografske širine i dužine koliko naša volja i želja za promatranjem, istraživanjem i učenjem, da što češće širimo pa ako treba i "razbijamo" okvire svakodnevice, ne samo zbog toga da nam "guzica vidi puta", već da se svakim novim putovanjem pokušamo obogatiti i obnoviti iznutra. I naravno, nakon svega doživljenog, napisati crticu-dvije i tako možda potaknuti još nekog da krene istim ili sličnim stazama.
Budući da smo upravo prije par dana otklonili dilemu "tjubi or no tjubi", emisija je od sada dostupna na popularnom video servisu, pa eto, ko voli nek izvoli.

Klik, klik na Nemiran duh - Darko Veršić


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se