subota, 31.01.2015.

~Brdo
~



Između prohujalih nizova oluja svih oluja i alarma živih boja kojima nas mračne sile žele zadržati u stanju latentnog šoka i nevjerice, zabarakadirane na nekom blindiranom mjestu, valja iskoristiti svaki slobodan trenutak za susrete s prirodom. Uostalom, dani su nam sve duži i topliji pa premda ćemo nevoljko priznati da to i nije naša zasluga, opet će nam biti nekako lijepo oko srca. Nek' su oni nama duži, pa kako bilo da bilo!

U simpatičnom romanu Brdo, autora Ivice Prtenjače, glavni lik dolazi na jedan jadranski otok s namjerom da slijedećih nekoliko mjeseci provede manje-više budan, čuvajući otok, otočane i njihove goste od požara.
Domaćini mu stavljaju na raspolaganje jednu kućicu na brdu podno najvišeg vrha otoka i durbin kojeg glavni junak od milja zove Oko. I kako to obična biva, kad se čovjek malo zagleda, svašta mu upadne u oko, pogotovo kad je tako moćno i dalekovidno.
No, ako vas zanima što se događalo dalje u tom romanu, skoknite do prve bolje knjižare ili knjižnice pa uživajte čitajući.

Spisateljica koju pamtim još iz djetinjstva, naša Trogirka Palma Katalinić u jednoj od svojih priča prisjeća se odrastanja u čudesnom gradu i opisuje kako su se ona i njezini prijatelji voljeti pentrati po našim brdima, ali se tokom uspinjanja nisu smjeli okretati sve dok ne bi dostigli željeni cilj. Jer, čim bi se netko okrenuo i ugledao more kako se bljeska pred njihovim očima, nikome više nebi bilo do penjanja, brže-bolje bi se vratili i uživali u čarima mora.

Poznavajući taj osjećaj, danas sam smislio lukavu taktiku, "napast" ću brdo s kopnene strane, kako me neki nesmotreni pogled ne bi dekoncentrirao u mojim nastojanjima.



Istina, znajući da se moje današnje brdo zove Kremik, nisam nikako iz glave mogao izbaciti punu škrovadu slasnih krempita, jer pobogu, po čemu drugom bi ovo brdo moglo dobiti ime ako ne po toj mmmm poslastici, ne zvao se ja Brdo u boci.

Kremik, to vam je ono slavom ovjenčano brdo kod Primoštena na čijim obroncima "rastu" čarobni vinogradi. I premda sam mnogo puta do sad vrludao njegovim obodom, nisam se nikad upustio u avanturu osvajanja najvišeg vrha. A da je takav pothvat zaista zahtjevan svjedoči i njegova visina od čak 170 metara iznad morske površine! Ček ček da se malo zakašljem...



Naravno da se zezam, od ugibališta na staroj dobroj magistrali do najviše točke Kremika potrebno je tek nešto više od petnaest minuta hoda.
Zanimljivo da je ovo područje bilo naseljeno još od prapovijesti, o tome svjedoče danas gotovo neprepoznatljivi ostaci drevnih zidina, ali sve to zapravo nije ni čudno jer se s ovih obronaka pruža pogled vrijedan milijun dukata. Svaki novi korak donosi uzbuđenje na kvadrat, otkrivaju se vidici sve jedan ljepši od drugoga.

U prvom redu na današnji Primošten koji se iz ove perspektive doima poput plavetnog kita. Ljeska se na zimskom suncu i gušta!



Najbliže nama, raširio se škojić zvan Maslinovik. Premda mi se ovako iz daljine čini da danas na njemu ne raste niti jedno stablo masline, nadam se da se varam.



S druge strane, prema jugu, primjećujem prepoznatljivu siluetu hridi-svjetionika Mulo, mojeg vjernog orijentira i strpljivog foto-modela.



A tamo, daleko na pučini, izronila vulkanska piramida Jabuke, najfantastičnijeg kamička našega mora. Uzverati se uz njene stijene, još uvijek mi ostaje nedostižan san, stoga je po tko zna koji put pozdravljam ovako, iz daljine.



Ma doći će i taj dan kad ću je uhvatiti za obraze i reći - bući bući Jabuko moja!

U zraku se osjeća malo friške bure. Jedan sokol lastavičar lebdi u zraku i kriči. A da sve ne bi bilo tako romantično, pobrinuo se jedan bučni agregat iz kojega kulja crni dim a koji se poput nekog uljeza razbahatio i kao da govori - šta oćete, da vam nije mene, ne biste imali signale!
Eh da, sve mi se čini - što je više signala, manje je druženja.



I dok tako na vrhu brda agregat brda, pobjegnem malo od njegovog umilnog drndanja i nađem mjesto u zaklonici, gledam to beskrajno more i razmišljam - koji sam ja sretnik. Kao da se nalaziš na vrhu tribina, a pozornica se proteže na sve strane.
Eto, na svega pola sata vožnje autom i tek nešto manje pješačenja možeš dospjeti na mjesta o kojima čeznu mnogi zarobljeni u zimskim maglama kontinenta.

A dani su nam sve duži i topliji i premda to nije naša zasluga, opet nam je nekako lijepo oko srca. wink




subota, 24.01.2015.

~Što je nogometaš bez manekenke
~

Dok se miris jutarnje kave iz aparata za espresso širio dnevnim boravkom poput duha iz čarobne lampe, Domagoj se našao pred strašnom dilemom. Izaći na terasu, gledati more, pijuckati i ne misliti ni na što, ili sjesti za kompjuter i pokušati napisati e-mail za Magdu.
Još je bio pod dojmom sinoćnjeg razgovora kad ga je nazvala Magda Bonačić Protti, poznata faca u svijetu mode i glavna urednica revije La Donna. Mada se nisu poznavali osobno, gospođa profinjenih manira i aristokratskog držanja bila mu je poznata iz medija, a prisjetio se da su se jednom sreli na nekom metropolitanskom domjenku.

Stoga se nemalo iznenadio kad ga je zamolila da bude član žirija na natjecanju za "Novo lice" kojeg organzira njezin magazin. To neće biti klasično natjecanje za Miss već nešto sasvim drugačije, kazala je. Tražimo osobnost iznad svega, znate.
Domagoja očekuje sedam dana punog pansiona u hotelu Histria u Puli, obaveze bi mu bile gotovo minimalne, a eto kad smo već stupili u kontakt, dodala je, voljela bi s vama napraviti veliki intervju za La Donnu. Predstavili bi vas kao najpoželjnijeg neženju Hrvatske.
Ne morate odmah odlučiti - pogodila mu je misli - prespavajte pa mi se javite sutra kroz jutro. Je li to u redu?
U rrredu, dddogovoreno, promucao je Domagoj.

Pa kako se mene sjetila, pomislio je čim je spustio slušalicu. Njegova nogometna karijera završila je, prije koliko, evo uskoro će biti punih deset godina. Povukao se iz svijeta sporta, mediji su ga s vremenom zaboravili, a bio je posve zadovoljan što napokon može mirno šetati ulicom bez da se itko okreće za njime ili popiti piće u kafiću a da mu za stol ne prikači neki neshvaćeni nogometni genije.



Bio je dobar nogometaš, ali uvijek nekako na svoju ruku. Volio je igru ali ga umarala sva pompa oko tako jednostavne stvari kao što je nogomet. Dok su njegovi suigrači vrijeme na pripremama kratili kartanjem i biljarom, on je čitao knjige. Dok su svi reprezentativci držali ruku na grudima za vrijeme intoniranja himne, on je to smatrao nepotrebnim kičerajem. Šuškalo se da ga Ćiro zbog toga i nije pozvao u Francusku da bude jedan od Vatrenih. Odbio je potpisati ugovor s jednim velikim klubom samo zbog toga što mu se nije sviđala boja njihovih dresova.
U finalu kupa Uefa poništio je sam svoj gol priznavši sucu da se pri pogotku poslužio rukom. Nitko to nije vidio osim njega. Na kraju su izgubili utakmicu. Upravo za taj jedan gol. Čelnici kluba u kojem je tada igrao javno su ga hvalili, ali su mu ipak uručili otkaz čim je završila sezona.
Istina, te je godine dobio nagradu za fair play, ali je karijeru završio u drugoj belgijskoj ligi.

I sad njega takvoga, zove nekakva modna lija da bude član žirija na izboru za miss.
Ah da, nije to miss, nego nešto sasvim drugačije...
A najpoželjniji neženja Hrvatska, cinično se nasmiješio, jadna li je ta zemlja ako sam ja u njoj najpoželjniji neženja...

Ipak, odlučio je prihvatiti poziv. Ma šta me košta, bit ću sedam dana u Puli, sve će mi bit plaćeno, još kažu da hotel ima bazen, kud ćeš bolje.
U hotelu Histria susreo se s ostalim članovima žirija. Ugledao ih je u holu nasuprot recepcije. Pored Magde, sjedio i Felix, napirlitani fićfirić dugih prstiju i mlohavog stiska ruke. S druge strane, linjao se po fotelji Van der Men, hip-hoper koji je neprestano rogoborio zašto su ga probudili ovako rano, u pet popodne.
Nakon upoznavanja i nekoliko kurtoaznih rečenica dogovorili su se da će se naći zajedno na večeri, oko osam.

U međuvremenu su pristizale i kandidatkinje za Novo lice. Gotovo sve u pratnji roditelja. Domagoj je ostao pomalo zatečen kad ih je ugledao. Upoznao je on raznih manekenki kroz svoju karijeru, ali tada su mu se činile nekako zrelije, ozbiljnije. Spram njima, ove su izgledale kao tek propupali djevojčurci na školskoj ekskurziji. I pogledaj koliko samo torbi imaju? Pa to su šleperi s prikolicama, a ne kuferi!
Za vrijeme večere, Magda je upozorila članove žirije da su bilo kakvi kontakti s kandidatkinjama izvan službenog programa strogo zabranjeni, posebno je to naglasila Van der Menu. Hip hoper se začudio kao zašto to govori baš njemu, a ona kroz smijeh odgovorila - pa one tebe obožavaju. Za to vrijeme, Felix je samo frktao tanašnim brčićima i namještao crvenu maramicu koja mu je virila iz prednjeg džepa sakoa.
Domagoj je pogledavao prema susjednim stolovima oko kojih su sjedile djevojke koje su sanjale o karijeri vrhunskog modela. Sad su izgledale znatno drugačije neko samo koji sat ranije kad su pristizale u hotel.
Gotovo da i nisu međusobno komunicirale, ali su neprestano zagledavale u mobitele. Tek su se za jednim stolom glasno hihotale povremeno pogledavajući u njegovom pravcu. Bilo mu je neugodno. Zažalio je što je uopće pristao na ovako nešto.

Sutradan je nakon prve službene probe i razgovora s kandidatkinjama požurio na bazen. Nije mogao vjerovati koliko je zamorno raditi čitavo jutro a zapravo ne raditi - ništa.
Opustio se u toploj vodi, naslonio se uz rub bazena, i na trenutak zatvorio oči. Mogao bih zaspati ovako - pomislio je.
U trenutku kad je otvorio oči, vidokrug mu je ispunilo nasmiješeno lice jedne od djevojaka.

Buuu, unijela mu se u lice, spasila sam vam život, mogli ste se utopiti da nije bilo mene.
Ma ne, samo sam...
Bila sam zaljubljena u vas kad sam imala pet - prekinula ga je djevojka ne dopuštajući mu da dovrši rečenicu.
Ma daj? A sad imaš... koliko? Devet?
Dvadeset i jednu - pruži mu ruku i predstavi se - ja sam Katarina Zrinka.
Ja sam Domagoj.
Znam - reče Katarina Zrinka - moj tata vas je obožavao.
Stvarno? To mi je drago. Ajde pozdravi tatu kad ga vidiš
Ne mogu ga pozdraviti. Umro je prije dvije godine.
Žao mi je.
Srce
Molim?
Izdalo ga srce.
Ufffff, umorno otpuhne Domagoj
Eto, pa se vidimo, nasmiješi se Katarina Zrinka i otpliva na drugu stranu bazena.
Vidimo se, naravno - odgovori joj zbunjeni Domagoj.

Slijedećeg dana su nastavili s probama, pristigla je u hotel sva sila fotografa, frizera i šminkera a Domagoju je odgovaralo što se može malo odmaknuti od te gungule koja mu je sa svakim novim danom sve više išla na živce.
Ipak, pogledom je tražio Katarinu Zrinku. Dok su mu još jučer sve djevojke izgledale jednako, sad je počeo uočavati razlike. Da, Katarina zaista drugačije zrači. Nije bila najljepša, nije imala najduže duge, ali je bila posebna.
Primjetila je i ona njega. Mahnula mu je i srdačno se nasmiješila.
Htio je mahnuti i on, ali je ipak zadržao ruku... Sjetio se svoje babe Luce kako bi znala govorti - ko s dicom ide leć, taj se popišan budi.
Popodne je opet otišao na bazen. Nadao se da će je tamo ponovno vidjeti.
Nije došla.

Kako se odmicali dani, vrijeme mu je sve brže proticalo. Navikao se već i na druženja sa članovima žirija, usavršio nekoliko izvještačenih osmijeha i zapravo, shvatio da mu odgovara što nitko s njime ne priča o nogometu. Van der Men je u svome svijetu, a Felix, ah, Felix, šepuri se kao paun a blesav je ko šojka. Srećom, Magda drži sve konce u svojim rukama. Domagoju se svidjela njena profesionalnost. U nekim bi ga trenucima blago dodirnula rukom i šapnula - znam da ti je dosadno, ali vjeruj mi, kad sve ovo prođe, neće ti biti žao.

Pogledi koje je razmjenjivao na daljinu s Katarinom Zrinkom bili su sve duži. I dublji. Bila je to neka, samo njima znana igra, kao da su se natjecali u tome da onaj koji prvi spusti pogled gubi partiju.
Večer prije završne svečanosti odlučio je izaći u grad. Nije odavno vidio Arenu, a i dobro će mu doći da se makne od svega. Hodajući opustjelim ulicama shvatio je da nikad Pulu nije vidio ovako praznu. Uvijek je dolazio ljeti kad sve vrvi od ljudi a ovo sad...



Negdje kod slavoluka Sergijevaca na trenutak mu se učinilo da vidi poznati lik. Sjena je nestala i brže no što se pojavila. Kopkalo ga je to što je vidio, vratio se i ugledao Katarinu Zrinku u društvu Jamesa Joyca.
Heeeej, obradovala mu se, prišla mu i poljubila ga u obraz. Ajmo na pivo!
Ali...
Ma nema ali, ajmo! Ima tu neki birc, djeluje pristojno.

I razgovarali su dugo te večeri, najpoželjniji hrvatski neženja i klinka anđeoskog osmijeha. Njemu je godila pažnja koju mu je poklanjala, a njene su oči sjajile kao nikad do tad.
U jednom su trenutku kroz zamagljeni prozor primjetili Van der Mena i Felixa kako prolaze ulicom. Hitro su spustili glave među koljena, pogledali se ispod stola, a zatim oboje prasnuli u smijeh.
Hej ovo postaje ozbiljno, rekao je Domagoj, ne smiju nas vidjeti zajedno, vratimo se u hotel.

Na povratku, dok je vozio, ona ga je nježno dodirnula po vratu.

Ja bi još malo bila s tobom.
Katarina, znaš da se to ne smije.
Ali samo malo - bila je mazna kao nikad prije.

Zaustavio je auto, nekoliko trenutaka je razmišljao a onda rekao - dobro, ali ne smijemo nigdje gdje nas netko može vidjeti. Ući ćemo odvojeno u hotel. Ja sam u sobi 323.
Znam - reče ona vragolasto.

Domagoj je ušao u hotel, promrmljao par riječi s recepcionerom i požurio na treći kat. Na brzinu se otuširao i ostavio vrata nezaključana.
Opet su mu niotkuda riječi babe Luce pale na pamet. Ko s dicom legne... Bježi babo, bježi!

Držeći štikle u rukama, Katarina Zrinka se nečujno prikradala sobi broj 323, dotaknula okruglu kvaku kad iznenada osjeti nečiju ruku preko svoje. Naglo se okrene i ugleda Magdu.
Kud si krenula ljepotice? Zarežala je modna guruica, znaš li da ovo što si učinila znači diskvalifikaciju.
Ah molim vas, oprostite, izgleda da sam pogriješila kat.
Onda slatkice bježi na svoj kat i da te više ne vidim ovdje.
Hoću, hoću, oprostite, krene uplašeno Katarina Zrinka unatrag i umalo se spotakne o filadendron.

A Magda, Magda je pričekala nekoliko trenutaka, a onda tiho, najtiše otvorila vrata sobe broj 323 i preko okrugle kvake objesila natpis NE SMETAJ.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se