subota, 22.11.2014.

~Ne daj mi da odem
~

Bila je noć kao i svaka druga ni po čemu posebna i bio je prosinac kao i svaki drugi, ni po čemu poseban, mračan, memljiv i tjeskoban. Studen se lijepila za tlo, a samoća za zidove nebodera u ulici Ruđera Boškovića. 
Bližila se ponoć. Blanka se umotala u deku, sklupčala na kauču i pratila prastari  film u crno-bijeloj tehnici sa Humphryem Bogartom u glavnoj ulozi. 
Spavalo joj se, i triput je već pomislila kako bi bilo dobro otići u krevet, ali je ispod deke bilo tako ugodno toplo da joj se nikamo nije micalo. 
Iz drijemeža ju je prenulo zvono na vratima. Protrnula je, tko je to sad u kasni noćni sat? 

Provirila je kroz špijunku ali nikoga nije mogla vidjeti. Svjetlo na stubištu je bilo upaljeno, ali u njezinom vidokrugu nije bilo ni žive duše. Posumnjala je na obijesnu mulariju iz portuna kojoj nije strano na ovakav način zezati stanare, i već pomalo ljutita otvorila vrata, ali ispred stana nije nikoga bilo. 
Da joj se ipak nije samo učinilo?

Već je htjela zakoračiti natrag i vratiti se u stan kad je iznenada osjetila kako je netko snažno povukao za ruku. Kriknula je i pokušala izvući svoju ruku iz fantomskog stiska, jeza joj je prostrujala arterijama, ledena kliješta okovala srce. Pokušala je vidjeti lice napadača, ali nije bilo ni lica ni tijela. Tek luđačka sila koja je povlači i nanosi užasnu bol. Uspjela je smoći tek toliko snage da se otrgne i što prije vrati u sigurnost svoga stana. Zalupila je vratima, pala  na koljena i zaplakala. 
Pogledala je ruku i na njoj su se jasno ocrtavali tragovi nečijeg stiska. 

*****
Isplovili smo  jutros prije svitanja iz Tangera u Maroku. Od početka nas prati teško more, valovi nas tuku u desni bok, napredujemo sporo i nikako. Kao da se čitavo Alboransko more zainatilo pa želi preko Gibraltara pobjeći u Atlantik. Ćif kaže da ćemo sutra u ovo vrijeme biti u Valenciji.  Vez u mirnoj luci sad nam treba više od ičega. Maločas, dok sam se kuverte spuštao u makinju, vidio sam svjetla Almerie. Tu negdje ispred nas, trebao bi biti Cabo de Gata. Mačkin rt. Šteta što je ogrnut mrakom, kažu da upravo sliči na veliku mačku s ispruženim prednjim nogama. 

Brod škripi i dahće, pramac uranja pa se izdiže, dolje u makinji postaje neizdrživo. Ne znaš što je gore, odraditi gvardiju ovdje u utrobi  ili gore u kabini pokušati  povezati niti sna. 
Ipak, ima u tom posrtanju nekog pravilnog ritma, zavalja te najprije na jednu, potom slijedi kratko usporenje, pa opet zalet na drugu stranu. Kao na ljuljački. Nakon nekog vremena se privikneš, moraš  se samo stopiti s brodom i postati jedno tijelo. Kao u plesu. Tada sve izgleda lakše. 

Može biti da je kraj gvardije već bio blizu kad sam osjetio snažan tresak i nešto se u već poznatom ritmu poremetilo. Kao da smo bokom zaorali u dolinu vala i više se nismo vratili na drugu stranu. Trenutak iščekivanja se izdužio kao ona mačka gore na punti. Zalegli smo na bok. Kroz otvor na palubi, more je počelo prodirati u makinju. Znao sam da nemam vremena za čekanje. Pohitao sam prema skalama ali je nalet vode bio toliko snažan da me odbacio natrag. Makinja je urlikala, pištuni su divljali kao da će iskočiti. Moram van, moram van! Ponovo sam se domogao skala koje su vodile prema otvoru na palubi i čvrsto se držeći rukohvata napredovao protiv one silne vodurine koja mi je tukla pravo u lice. 

Sve se poremetilo, nisam više znao ni što je gore ni što je dolje, ni što je lijevo ni što desno. Čuo sam glasove kako se mješaju ali nisam mogao razabrati čiji su. 
Domogao sam se nečega što je trebala biti paluba, ali to nešto je bilo potpuno preplavljeno morem. Krma se počela izdizati, propela je ostala na suhom, a još se vrtjela i proizvodila užasan zvuk. 
Odjednom me sva ta masa počela gurati prema dolje. Zaronio sam i otvorio oči, ali ništa nisam mogao vidjeti. Tek blijedo mjesečevo svjetlo koje je postajalo sve manje i pretvaralo se u jedva primjetnu točkicu.

Što sam dublje tonuo, to sam se sve više penjao. Pritisak je postajao sve snažniji a onda je odjednom popustio i našao sam se u bestežinskom stanju poput astronauta. Evo me već u poznatom kraju, pred vratima sam svoje zgrade u Splitu, u ulici Ruđera Boškovića, ulazim u portun i odlazim gore a sve tako lako bez skalina, bez lifta samo idem gore, gore...

Pred vratima sam našega stana, zvonim jednom, dvaput, vidim Blanku kako izlazi van, osvrće se, ne vidi me, želim joj nešto reći, ali ne mogu, pluća su mi puna mora, hvatam je za ruku da me primi da me spasi, čvrsto je stisnem a ona krikne i bježi. Ne mogu je više držati, puštam je, neka sila me diže više i više, izlazim na krov, iznad grada i više i više i nema me... više.




srijeda, 19.11.2014.

~Trtar mrtar
~

Više se bojim mušice nego zmije – znao bi reć barba Pjero, vinar, vinogradar, povrtlar i maslinar, težaaak staroga kova, a mi dičina koji tada ništa nismo znali ali smo se voljeli praviti jako pametnima, bi mu se naravno – smijali.

Kako mušica može biti opasnija od zmije?

Vidit ćete – lakonski bi odgovorio stari Pjero.

I bome smo ove godine vidjeli. Zapravo, nismo vidjeli, ali smo se uvjerili kako jedna najobičnija mušica vulgarica može opustošiti maslinike. I to onako utiho, podmuklo, iz zasjede. Tko zna, možda smo tako nešto i zaslužili. A baš smo se bili razbahatili. Svi smo preko noći postali veliki maslinari, itali se postocima i ekstra djevičarenjem. Umislili smo se da smo pronašli idealnu biljku za našu hm... – kroničnu nepoduzetnost, biljku koja je vjerna, nijema i nezahtjevna. Kao ne treba oko nje ništa radit, samo malo pročeprkat ispod i okolo, jednom godišnje uredit frizuru, tek toliko da ne zabušavi i djeluje pristojno, a ona, ona će već dat svoje. A onda se Maslina jedne godine ofendila i rekla – e neću! I dozvala ovu glupu mušicu.

I sad zahvaljujući muvi bez glave, mi smo dobili dva – tri jesenska vikenda kad ne znamo ni sami što bi radili. Naravno da nam ne pada na pamet da odmah krenemo u obračun sa strašnim neprijateljem koji već kuje planove za slijedeću sezonu. To ćemo...tamo kad dođe vrime, ae...



I šta'š sad, nema berbe, nema marende, nema prijatelja, nema uljare, a kad je već tako – najbolje bi bilo poć malo u prirodu razbistrit glavu.

Di ćemo? Mogli bi na Trtar iznad Šibenika, tamo se nikad nismo penjali. Trtar-mrtar? Ajmo!

Mada će na prvi spomen trtavog imena tek rijetki razabrati o kojem se točno brdašcu radi, usudio bih se reći da je većina vas prozujala njegovim padinama i to preko nekoliko puta, pogotovo ako ste se vozili još uvijek nemonetiziranom A-1 Dalmatinom.



To vam je ono brdo načičkano ventilatorima koji služe za rashlađivanje Dalmacije u vrućim ljetnim mjesecima. Što to čujem, da ovog ljeta nije bilo vrućina? Pihhh, a što mislite zašto? Pa vidite da ventilatori djeluju!

Kažu knjige da Trtar ima dva istaknuta vrha, Orlovaču i Krtolin. Dakle, na jednom uzgajaju orlove a na drugom kumpire. Ovaj s orlovima je par metara niži, a onaj s kumpirima za pinku viši od 500 metara. Budući da su naši kriteriji za razgraničenje i definiranje što je brdo a što planina nešto blaži nego kod većine gorovitih zemalja, pa tako za čarobnu granicu uzimamo upravo kotu od 500 metara nad morem, tada možemo mirne duše i Trtar proglasiti planinom. Trt-trt...

No, za osvojiti tu strašnu planinu potrebno je najprije pronaći Rakovo selo (nikako brkati s Pakovim selom) i zaseok Rupići. To čak i nije jednostavno. Najprije sam samouvjereno krenuo spojnicom prema auto-cesti pretpostavljajući kako je taj odvojak „tu negdje“ pa ostao blago zabezeknut u trenutku kad sam shvatio sa da sam ga doslovno preletio. Nije bilo druge nego pronaći pogodno okretište, vratiti se do petlje i raspetljati Rupićev čvor ispočetka.

Dakle, od rotora u Rakovu selu (ne zezam se – ima rotor) slijediti oznake, vijugavom cesticom koja se širi što više ide u brdo (ni ovdje se ne zezam) proći podvožnjak ispod spojnice pa još jedan podvožnjak ispod auto ceste, doći do kraja asfalta i tu potegnuti ručnu. Zatim propješačiti par stotina metara do planinarske kuće 'Ćićo'.






Rupići su danas napušteno selo, što me iskreno začudilo, ajde još bih razumio da se nalaze negdje boguizanogu, u ljutom kamenjaru u kojem nema ni suze vode ni vlati trave ni šake zemlje, ali ovako kad im sve je na dlanu, hm...



Morat ću prvom prilikom kad se sretnemo pitati svog ratnog druga, Rupića zvanog Bužić, čovjeka čvrstog stiska i gromoglasnog osmijeha, kakva ih je to ljuta nevolja naćerala da se rasele ka rakova dica. A dobro, ako su iz Rakova sela onda je valjda to – to. Trebalo bi provjeriti što je s Pupićima iz Pakova sela...

Uglavnom, od dopadljivo uređene planinarske kuće vodi nekoliko staza, a na vama je da odaberete najmiliju. Nas je nekako prirodno odvukla ona put Orlovače, koja se dobrim dijelom blago penje uz padinu, jedino pri samom kraju treba uključiti pogon na sve četiri.

Vrh se nalazi tik pored šestog ventilatora u nizu, a osim u ugodnom povjetarcu možete besplatno uživati i u lijepom pogledu, s jedne strane na otoke šibenskog arhipelaga a s druge na doline i planine naše Zagore.





Naravno, ne smijete nikako propustiti okrijepiti se dobrim jelom i pilom, jer vam se u protivnom može učiniti da se ovi ogromni ventilatori – miču. O da, kad vam kažem, onaj šesti ima običaj otići popričati s prvim, peti s drugim, a koliko čujem, za zimskih večeri kad zbonaca, znaju se okupiti zajedno pa zaigrati na trule kobile.



Od Orlovače do Krtolina preostalo nam je, ako je vjerovati putokazima, šezdesetak minuta hoda. No, ovoga puta nam nije bilo milo militi do kumpirskoga vrha ne toliko zbog toga što bi nam takva tura predstavljala velik zalogaj, već zbog mog dragog prijatelja Lovca Luke i njegovih pajdaša koje smo primjetili u blizini kako grmećim štapovima rastjeruju nametnike u prirodi.

Stoga smo se istim putem vrnili do Ćiće, ugodno proćaskali s domaćinom iz šibenskog planinarskog društva koji je u međuvremenu otvorio kućicu, upisali se u knjigu utisaka, obećali ponovni dolazak i tako to. Sve u svemu, bila je to zgodna šetnja, istina pomalo penzionerska, ali nije ni u tr(a)čanju sve. Štoviše bila je to šetnja koje ćemo se rado sjećati u dugim zimskim noćima kad uz vatru s komina, gradele i srdele, krenu priče o čojstvu i junaštvu, a već vidim kako ćemo u trenutku slabosti zavapiti - a di nan je domaće maslinovo uuuuuuje? Enti mušicu i ko je izmislija!






<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se