petak, 22.05.2015.

~Ne psuj na pod
~

Uvukla mu se u život potajice, podmuklo, ispočetka poput slatke opijenosti čašicom prošeka između dva kolača na tanjuru, kolača sočna, čupava, posuta mrvicama kokosa, okusa i oblika kao u onih koje je probao jednog davnog ljeta u Bolu na otoku Braču.

Uvukla mu se rekoh, potajice, u sobu, u hodnik, u kupaonu, u kuhinju, među tanjure obrubljene pozlaćenim meandrima i kristalnim čašama čuvanim za posebne prilike.
Na donjoj polici frižidera, rugala mu se boca šampanjca koja je zaboravila i onog tko ju je donio i razlog zbog kojega je trebala biti otvorena.
Ostala je praznina u ladici noćnog ormarića s druge strane kreveta. Mjesecima je nitko nije otvorio. U njoj tek par sitnica, jednostavno ženskih, krema za ruke, turpijica za nokte i kutijica na kojoj je pisalo - čuvati na hladnom i tamnom mjestu. Nije li ljubav samo ljepše ime za požudu?



Zamarali su ga isprazni razgovori o politici i nogometu, zamarale su ga vijesti s radija, uvijek jednako loše i jednako gore, zamarale su ga pjesme koje kao da je skladao netko s ozbiljnim probavnim smetnjama. I najmanji šum počeo je osjećati kao buku.
Zamarala ga je kolotečina kojoj se prepustio bez borbe, bez zagrijavanja i početnog zvižduka, automatski nula-tri za protivnika, zamaralo ga je lijeganje u deset i četrdeset, spavanje bez snova, ustajanje u šest nula pet, zamarao ga je posao beznačajnog kotačića koji se već osamnest godina okreće tek toliko da se okreće, dok netko ne skuži da taj kotačić zapravo nikome i nije potreban. Uz toliko zamaranja, bi li uopće netko mario?



Hodao je uvijek istim ulicama premda bi svaki put obećao sebi da će već na prvom raskršću skrenuti ili desno ili lijevo, bilo kamo samo ne pravo, samo ne pravo.
Panično se bojao spustiti pogled dolje prema pločniku, nastojao je uvijek gledati naprijed ili gore, u kampanele, kandelabre ili u oblake ako ih je bilo. Užasavale su ga mrlje rasute po pločniku. Mrlje od žvaka, mrlje od sladoleda, mrlje od mlijeka, mrlje od ulja, mrlje od bljuvotina. Kud god mu je pogled dosezao, sve mrlja do mrlje. Kao da su odlučile iscrtati sazviježđe mrlja jednog grada.
Pomislio je - postoji li stopa zemlje kojom je prošao čovjek a da nije ostavio barem jednu mrlju?

Spoznaja da đonovima svojih cipela mora doticati te odvratne mrlje, potpuno ga je blokirala. Zastao je zgađen i ponižen, odlučan ne napraviti više ni koraka dalje.
Kad bi ovoga trenutka odlučio poći drugim putem - bi li to itko primjetio? Bi li on sam to uopće primjetio?

Prenuo ga je potmuli zvuk grmljavine iznad svetog Ilije.
Kao da počinje kiša.




petak, 15.05.2015.

~Boje jutra
~

Kažu da vrijeme liječi sve. Kažu da se ništa ne događa preko noći. Kažu da su jutra pametnija od večeri. I svašta nešto još nam kažu ali ajde budi sad pametan pa u moru (p)raznih kazotina procijeni kad te lažu a kad mažu. Ne može to tako brate, aksiomatski, bez rasprave, da mi dipliš to je tako, jedino moguće i gotovo!
Danas je popularan znanstveni pristup. Očekujem da se u novinama pojavi ovakav naslov - istraživanja su pokazivala da je IQ jutra značajno veći od IQ večeri. Pa dalje u tekstu slijedi - znanstvenici sa poznatog sveučilišta Dry Creek State proveli su opsežna uspitivanja na uzorku od trista jutara i isto toliko večeri te nakon evaluacije dobivenih rezultata došli do zaključka da je sve relativno. Neš ti mudrolije moj Alberte.



Ako ništa drugo, jutra su uvijek iskrenija od večeri. Jutra nikad ne lažu. Ponekad i brutalno govore istinu. Istaknu nam bore i ožiljke za koje ne volimo niti misliti da postoje. Ipak, ako je jutro zaista pametnije, onda me brine zašto u prvim minutama nakon buđenja izgledamo poput prebijene kljusadi, kud god pogledom prođeš od očnjaka do podočnjaka, sve strahota jedna dabili strahota. Zar ne bi upravo tada, nakon sna, morali bljesnuti u punom sjaju? Zar se nismo odmarali tokom noći, čak i ako su nas gnjavile komarice i proganjale prljave misli? Tko zna, možda su samo naša očekivanja velika. Ujutro je lakše prihvatiti razočaranje.



Tiho je. Opet je netko utro put za jutro. Izlazim na poznate ulice, uvijek iste. Sunce žari nebo iznad Debelog brda na Mosoru. Udahnem duboko. Zaranjam u zrak ispunjen mirisima kave, žuke i naranče. Od točke A do točke B dijeli me trideset i dvije minute žustrog hoda. Nekad više, nikad manje. Točke su precijenjene, krivulje zanemarene.
Hodam mahnito kao da mi sve o tome ovisi. I kažem sebi - iskoristi san. Oči su se navikle na dan.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se