četvrtak, 27.08.2015.

~Šlag sa svadbene torte
~

Kad se u srcu ljeta obale uz more Adriansko pretvore u pećnice u kojima žari i od gori i od doli pa još za ne falit prosviraju i ventilatori, tada su ti na raspolaganju samo dvije opcije - il' ćeš se ispeć ko kokoš, il' ćeš pobjeć u dubinu kontinenta prepuštajući lušijanje u plićaku onima kojima to prija.

Istina, zna se dogoditi da ni u epikontinentalnim dubinama nije bogzna kako svježije pa bi u postojeću termodinamičku jednadžbu zgodno bilo ubaciti još i visinu, kao treću varijablu. Po mogućnosti iznad dvije tisuće. Ostati cool pod svaku cijenu. Ili se ipak zadovoljiti malim? Pardon, manjim.

Ako je itko od mojih vjernih čitatelja uspio preživjeti ovako zapetljan uvod, najiskrenije mu čestitam, štoviše - uz dužno poštovanje pružam obećanje da ću konačno prijeći na stvar.
A stvar se ovoga puta krije u jednoj knjizi. I to ne bilo kakvoj već divot-izdanju pod nazivom "Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja" kojeg potpisuje Mladen Obad Šćitaroci. Ta monografija nam svakih par godina namigne s police regala u dnevnom boravku pa nas pozove na još jedno krstarenje zagorskim bregima. Među pedesetak opisanih dvoraca uvijek se nađe neki novi, nama neotkriven, čak i oni koje smo već posjetili uvijek ostave neku malu tajnu zbog koje im se vrijedi vraćati.



Zašto su nam dvorci toliko privlačni? Hm, tko zna, možda zbog toga što ih u krajevima južno od Kupe nema. Dinarski kraj ne poznaje dvorce, samo utvrde, kule i bedeme. Čak su i palače najčešće zbijene u uskim kamenim uličicama primorskih gradova pa ih je teško doživjeti u punoj veličini. A nije zgorega ni upoznati klasnog neprijatelja izbliza.
Dvorce koje planiramo posjetiti izvlačimo slučajnim odabirom - zatvorimo oči pa kružimo prstom iznad karte. Na mjesto na kojem se spusti, u pravilu nam se ne mili ići, nego zapičimo skroz na drugu stranu. Toliko o slučajnom odabiru.

Tako nam se i ovoga puta prst sudbine spustio nedaleko Konjščine što je značilo samo jedno - vozimo se na zapad prema Zaprešiću! Čak i mrvicu dalje. Tamo se naime nalaze Laduč, Lužnica i Januševec. Već i na prvi spomen osjećaš kako ječi ovo Č Ž Š. Palatalizacija samo takva. Ah da, ispravnije je reći - palačalizacija.

Premda nam se Lužnica prva trebala ukazati u vidokrugu pored ceste, skrila se vragolanka jedna u nekakvom lugu tako da smo prohujali pored nje i ne trepnuvši. Produžili smo kroz Brdovec pa smo skoro promašili i Januševec. Ne znam zašto, ali obožavam sela i gradiće čija imena završavaju na "ec". Šenkovec. Stenjevec. Prepuštovec. To mi je tak slatko, ukusno i razmazljivo. Kak maslec. A ne brate mili ono grezo "ac" ka doli u nas. Pirovac. Šestanovac. Galovac.



Januševec dakle. Lijepo izgleda. Moderno čak. Velebno. Četrdeset puta trideset. Plus zeru okućnice, dakuće. Ipak, danas smo mu jedino mogli poljubiti fino izrađena ulazna vrata. Subota je. A i Vela Gospa uz to. Januševec je početkom devetnaestog stoljeća navodno dao sagraditi neki barun, bivši ministar financija bivše nadvojvotkinje, inače bivše žene Napoleona, bivšeg francuskog cara. Sposoban neki ministar financija, nema šta. U štediše svega bivše...
Danas je u Januševcu smješten jedan dio Hrvatskog državnog arhiva. Tako piše u Šćitarociju. Nismo uspjeli provjeriti. S obzirom na već spomenuti neradni dan, mogli smo se samo beljiti sigurnosnim kamerama.
Nekoliko kilometara dalje, čekao nas je Laduč. I on zaklonjen gustim drvoredom tako da bismo vjerojatno i njega promašili da neki bistrooki na zadnjem sjedištu nisu složno povikali "stani stani, evo ga, to je to"!



Ušuljali smo se tiho kroz perivoj ispred dvorca, a znajući da je u njemu danas smješten dječji dom, očekivali smo svakog trenutka čuti barem žamor ako već ne radosnu vrisku razigrane dječice. Čak smo bili spremni pretrpiti poneki strogi pogled odgojitelja. No, ovoga puta ništa od toga. Očito su svi otišli nekamo na ljetovanje. Čak ni ključ nisu ostavili ispred otirača. Ehhh...



Stoga smo virali oko bove od orce i zaplovili u krmu natrag prema Zaprešiću, budno pazeći da nam opet ne promakne Lužnica. I nije!



Još jedno prelijepo zdanje okruženo zaista raskošnim perivojem sa tratinama, cvjetnim alejama, blagim padinama čak i jezercem po kojem plivaju tusti šarani. Zanimljivo je bilo vidjeti kako su složno, u dijeliću sekunde nestali u dubinama kad se nad jezercem raskrilio jedan halapljivi ždral.



Općenito, u Lužnici sve se doima skladnim, u ovakvom okruženju čovjek se može fino opustiti. Sreli smo čak i jedan "just married" ili barem "tek što nisu married" par. Izmaltretirao ih je fotograf. Te ovako, te onako, te nasmiješite se, te poljubite se, ne tako, malo ljepše. Bože kakva gnjavaža, to vjenčanje...



Ipak, bez obzira na gnjavažu, Lužnicu ćemo rado ponovno posjetiti i zaviriti u unutrašnjost.

Čim smo, makar s djelomičnim uspjehom apsolvirali dvorce u blizini Zaprešića, odlučili smo krenuti prema sjeveru. Posebno nam se zanimljivim učinio dvorac Klenovnik, smješten između Lepoglave i Ivanca. Kažu za njega da je najveći dvorac u Hrvatskoj. Pa da vidimo i to čudo. Krenuli smo prema Klenovniku žarom mahnitih istraživača zamišljajući djeve bajne kako u raskošnim haljinama plešu prostranim dvoranama dok oko njih harna gospoda uz čašicu otmjenog pića raspravljaju o životno važnim pitanjima po cara, državu, hemoroide i općenito.

No, umjesto njih, dočekali su nas liječnici sa stetoskopima. Danas je naime, u Klenovniku smještena bolnica za plućne bolesti. Hm, dobro je, pohvalno čak da većina današnjih dvoraca ima neku konkretnu namjenu pa su tako na neki način zaštićeni od propadanja jer su troškovi održavanja ogromni. Konačno i bolnice moraju negdje biti, ali nekako bi mi bilo draže da se u Klenovniku umjesto jauka bolesnika više čuje onakvih zvukova kao s početke moje priče. Hemoroide izuzimam.

Kako smo u svim dvorcima koje smo danas posjetili nabasali na poneki "ali", za sami kraj smo odlučili ostaviti jedan za kojeg smo znali da nas neće razočarati ni u kojem pogledu. Trakošćan je lako opisati. Otplovite načas u djetinjstvo, dozovite u sjećanje slikovnice koje ste voljeli listati prije spavanja. U svakoj se od njih mogao pronaći poneki dvorac, smješten na vrhu brijega, pomalo kićen, sa kulama i zvonicima, bajkovit i sam, navlas isti kao Trakošćan.



Promatrajući ga iz podnožja, i nije mi se učinio kao građevina od kamena cigle i crijepa, svojim me oblikom podsjetio na tortu i to ne bilo kakvu već - svadbenu.
Istina, glazura je na nekim mjestima malko čoknuta, netko od svatova očito nije mogao izdržati pa je onako kao ovlaš prešao prstom po rubu nadajući se da nitko neće primjetiti.



Konačno smo u Trakošćanu uspjeli prijeći preko čarobnog mostića i otkriti kakva se čuda kriju u unutrašnjosti dvorca. Lako se izgubiti po njegovim dvoranama, hodnicima i stubištima, lako je odlutati mislima u vremena kad su ovdje živjeli moćni vladari. Istina, pogled na njihove portrete ostavi te u nedoumicama. Sve neke žene slične jedna drugoj kao da su klonirane, bljedunjave puti i hladnog pogleda, a muškarci redom opako ružni, obješenih podbradaka, podbuhlih obraza i buljavih očiju. Pogotovo u kombinaciji s lovačkim trofejima koji ponosito stoje izloženi na zidovima ispred ulaza. Nekako mi se učinilo prigodnim da rogove s nesretnih životinja prebacim na portrete velikaša. Imam osjećaj da bi im dobro pristajali. Pa bi mogli napraviti mapu rogoslovlja.

Dok su moji supatnici, iznureni gladni i žedni, pokušali potražiti spas u hladovini plutajućeg ugostiteljskog objekta, odlučio sam skoknuti do druge strane jezera. Mutnjikava voda me odvratila od planiranog kupanja, ali mi to i nije previše zasmetalo, naprotiv, u ovakvom okruženju, rijetkom skladu iskonske prirode i onoga što je dogradio čovjek, prijalo mi je desetak minuta savršene tišine. A onda, kao da je odnekud zamirisalo more...




nedjelja, 23.08.2015.

~Previše
~

Previše je pasa na ulici
previše je ljudi na uzici
previše je automobila na Svetom Roku
previše je turista u Bušincima i Boku

previše je reklama na radiju
previše je patnje u zadnjem stadiju
previše je mrtvih na televiziji
previše je kiča na Euroviziji

previše je aditiva u kruhu
previše je meteora koji se pretvore u muhu
previše je prljavog suđa u sudoperu
previše je prozirno kako nas deru

previše je očaja bilo u nadama
previše pijanstva na svadbama
previše sam žena ljubio
previše sam dana uzalud izgubio

previše je bljeskova bilo u noćima mojim
previše tmina u jutrima novim
previše je kasno da te sada molim
premalo sam puta pokazao koliko te volim.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se