utorak, 16.12.2014.

~Punica consulting inc.
~

Vjetar je vitlao kartušinu po opustjelom trgu svetog Eustahija, a rijetki prolaznici dobro zabundani i omotani šalovima nisu ni slutili da se u gradskoj vijećnici, gore na drugom katu zgrade općine odvija prava drama. Aktualni sat. Nisu se birala oružja za borbu. Oporba je ispaljivala salve kritika objeda, čak i uvreda, a vlast se uglavnom branila maglom.
Kao najagilnijiji lik iz zastupničkih klupa iskazao se Filip Nevistić, čelnik gradskog ogranka Hrvatske stranke uhljebljenika. Grmio je i tetralno prijetio kažiprstom.

Garnitura koja vlada ovim gradom je bahata i nesposobna! U čitave dvije godine otkad je na vlasti nije napravila apsolutno ništa, čak su zaustavili projekte koji su bili pred realizacijom u prethodnom bandatu. Što je sa zbrinjavanjem otpada, što je s kanalizacijom?

Ne samo dvije godine, već ni dva bandata neće biti dovoljna da pokrpamo rupe u gradskom proračunu i dugove koje ste nam ostavili u nasljedstvo - uzvratio je Matko Domazet, aktualni gradonačelnik i član glavnog odbora Nezasitnih demokrata. Umjesto da nam date podršku, vi se bavite politikanstvom, minirate sve dobre zamisli!

Kakve dugove, o čemu pričate! Nalaz državne revizije pokazao je da su dubioze u proračunu nastale onih godina kad ste nerazumno upumpavali novac u nogometni klub!
U međuvremenu se u u raspravu uključili i ostali članovi gradskog vijeća, pljuštale su replike, odlazilo se daleko u povijest i blisko u budućnost, nevješto citirale izreke na latinskom, povezivalo domaće životinje s ljudskim genitalijama, da bi se na koncu složili da se ni u čemu složili nisu.

Negdje pri kraju sjednice čulo se kako je gradonačelnik Domazet drsko zaprijetio Nevistiću - vidit ćemo se mi kad izađemo vanka!
Čekam te kod auta - odgovorio je ne trepnuvši drčni šef oporbe, inače bivši gradonačelnik koji još uvijek nije prebolio gubitak položaja.

Nešto kasnije, bivši i sadašnji gradonačelnik odvezli su se zajedno u službenoj Škodi Oktaviji prema Kurtinama, dijelu grada koji se unatoč neuglednom imenu posljednjih desetak godina razvio u poželjno mjesto za življenje. Javna rasvjeta, trotoar za pješake, drvoredi, klupice za umirovljenike i klackalice za ostatak populacije.ž

Bilo je dobro danas, a? Obratio se bivši gradonačelnik sadašnjemu.
Bolje od očekivanja! - odgovori Domazet - ali isto nisi smija spominjat nogometni klub. Znaš da su i tvoji prsti tamo upleteni.
Moji? Začudio se Nevistić. A šta sam ja tamo bija, samo član uprave.
Ajde ajde, bolje ti je ne čačkat mečku - dobrohotno savjetuje stariji i iskusniji političar, domalo zastupnik u Saboru.
Sigurnim pokretom dao je desni žmigavac i uparkirao u dvorište dvojne kuće.

Evo naaaaas! - zadovoljno pljesne Nevistić po vlastitim koljenima. Domazet ga ovlaš pogleda i jedva primjetno zakoluta očima. Do maločas ljuti protivnici, rastali su se u miru kao istinski zreli demokratski izabrani predstavnici naroda.

Nevistić je veselo otvorio vrata vlastitog doma na adresi Zagorski put 3A, a Domazet se sa akten tašnom pozamašnih dimenzija umorno dogegao do verande s druge strane na kojoj se isticala tabla - Zagorski put 3B.
Filip i Matko nisu samo najbliži susjedi već su i pašanci - njihove supruge Višnja i Jagoda su sestre. Rođene, štono bi se kazalo. Potpuno nezainteresirane za politiku, posvetile su se višim ciljevima - utorkom i četvrkom odlaze na jogu, ponedjeljkom i srijedom u školu zdrave prehrane, a petkom na wellnes.

Od najranijeg djetinjstva žive u ovoj kući koju je pokojni ćaća još davne sedamdeset i osme pronicljivo podijelio na pet stambenih jedinica. Tada su Kurtine bile daleko van grada, do njih je vodio tek jedan blatnjavi put koji je krivudao poljima na kojima se zelenio kupus, a one su jadnice morale gacati po lokvama u gumenim čizmama sve do kuće starog Škoka. Tada bi iz kesica izvukle gradske cipelice, a čizme gurnule u grm neka ih čekaju dok se ne vrate.

U međuvremenu je stigao asfalt, telefon i vodovod a bome i zetovi. Najprije Matko Domazet, par godina kasnije i Filip Nevistić. Obojica bistri i poduzetni, brzo su napredovali na društvenoj ljestvici. Mada su ih ispočetka ljubomorni susjedi prozvali Podrep braders, ubrzo su promijenili odnos prema njima čim su se ovi domogli najvišeg položaja u gradu. Strateški raspoređeni na dva suprotna politička pola samo su se smjenjivali na vlasti. Istina, malo su toga u gradu pametnoga i korisnoga napravili, ali usprkos svemu, evo teče već četrnaesta godina da se adresa gradonačenika nalazi na istom mjestu - Zagorskom putu broj 3.
Ipak, tko zna bi li to sve tako bilo da nije najvažnijeg člana obitelji - mame, odnosno babe Marice, pazara vladarice, žene koja je završila samo četiri razreda osnovne škole ali u malome prstu drži agronomiju, ekonomiju, psihologiju i sociologiju. Njezin banak na pazaru samo je na prvi pogled običan štand s kapulom, kukumarima, verzotom i kumpirima, jer će ga bolji poznavatelji prilika u gradu s razlogom nazivati "ured gradonačelnika". Ako bilo kome treba neka usluga, veza ili barem poguranac, dobro zna kome se treba obratiti - babi Marici dakako. A baba Marica sve vidi, sve čuje, sve zna, ništa njoj ne može promaknuti. Nepogrešivo nanjuši bilo biračkog tijela već i prije početka predizborne kampanje.



Znajući za super moći svoje punice, zetovi joj nastoje ugoditi koliko god mogu više.
Nije ni babi Marici uvijek lako pomiriti različite temperamente muževa svojih kćeri. Dok je Domazet sklon promicanju obiteljskih vrijednosti, Nevistić sve nade polaže u mlade. Djevojke osobito. No to je tema o kojoj se nerado govori, ali rado šapuće.
A i njih dvojica znaju biti puni kaprica. Kad je na prošlim izborima Nevistić izgubio od Domazeta, danima nije mogao doći niti k sebi a kamo li u drugu polovicu kuće.
Musio se musio, no uspio je saznati da će Matko organizirati neku fešticu za najuži krug prijatelja. Okupio je novi gradonačelnik par glavonja iz županijskog odbora Nezasitnih demokrata, došao je i don Blaženko, a šaputalo se da bi mogao svratiti i Ministar zdravlja.

Toga se dana Nevistić neobično ponašao. Nagovorio je ženu da opere tri mašine prljavog rublja, tjerao kćeri da se tuširaju svakih deset minuta, a svo ostalo vrijeme on se brčkao u kadi punoj pjene. Nakon toga bi otrčao u vrt, podignuo nekakav poklopac, zavirio ispod i brže bolje vratio u kuću na novu rundu kupanja.
Sačekao je večer i dolazak uzvanika kod svog pašanca. Bilo mu je neugodno da i on sudjeluje u pripremi slavlja, ali ipak mu je bilo drago kad su prihvatili njegov prijedlog da stol za blagovanje premjeste na terasu. Nema smisla da se važni gosti gužvaju u skučenom prostoru.

Pomno je pratio razvoj situacije. Gosti su bili razdragani i dobro raspoloženi. Čuo je Matka kako zadovoljno prede. Još ovakve dvije-tri večere i sigurno ga čeka mjesto u Saboru.
A onda je Nevistić još jednom otrčao do kupatila i odvrnuo sve slavine.
Za par minuta vrtom se počeo širiti nesnosan smrad.
Pretvarajući se kao da se to njega savršeno ne tiče, zatvorio je balkonska vrata, ušao u svoj dio kuće, uključio televizor i počeo gledati Večeru za 5.
Nije trebao dugo čekati zvonjavu na vratima.

Ispred ulaza cupka Matko, oči su mu ko u sovuljage buljine.
Poplimala jama!
Jebate kako? Prekjučer sam gleda i bila je dopola prazna!
Ljudi su mi u kući, a ministar zdravlja samo šta nije stiga.
Zovi svoje iz Holdinga.
Ama koga ću zvat u ovu uru?
Zovu Miću govnara neka dođe sa cisternom!
Kako ću kad nemam njegov broj?

Baba Marica koja je sve ovo promatrala s gornjeg kata, hitro je reagirala, pozvala je sve uzvanike kod sebe gore, ima mista falabogu i za još toliko svita. Pomogle su Višnja i Jagoda, prebacile svu hranu i piće, pozatvarale vrata i prozore, uključile klima-uređaj tako da se ugodno druženje moglo nastaviti, smradu usprkos.
U svoj toj gunguli, baba Marica je načas pozvala svoje zetove sa strane i autoritativno zaprijetila.
Slušaj me Filpe, znam te otkad si 'volicni bija i vid'la sam šta smjeraš. Sa'š zvat Miću prijevoznika i platit čouku k'liko god tura triba, doklen i zadnje govno ne posrče!
A tebi Matko, dajem rok od deset miseci da provedeš kanalizaciju do Kurtina, ništa me drugo ne zanima! Jeste l' razum'li?

Jesmo - pokunjeno su se povukli obojica, a don Blaženko koji se sasma slučajno zatekao u blizini, više je za sebe, ali ipak dovoljno glasno da svi oko njega čuju rekao - hm, ipak je ono točno!
Šta je točno don Blaženko? - povikaše uglas svi.
Ono da iza svakog uspješnog muškarca stoji - punica!


petak, 12.12.2014.

~Dvori od bure
~

Jutro boje prljavog stakla prošaralo je zrak, more i planinu, krpice oblačaka jurcale su s jednog na drugi kraj neba, nastajale, nestajale, pa se vraćale, kao u velikoj igri kojoj se ne nazire kraj. Tko zna zašto, tog sam dana poželio otići na Vruju, mjesto na kojem se sastaju i rastaju kopno i more, mjesto gdje se ljube, razmiču i plešu jedna planina i još jedna planina.



Obično na putu prema Makarskoj ili još dalje prema jugu, zastanem na proširenju ceste isklesane među stijenama, ponekad se spustim stazicom koja vrluda sve do mora pa upijam čulna strujanja tog golemog nijemog amfiteatra.
Ovdje je dodir mora i kopna snažan kao rijetko gdje drugdje. Dinamika mora i statika kopna stalno se isprepleću pa unatoč elementarnoj različitosti čini se kao da žele nalikovati na svoju suprotnost.

More poprima lice planine, izvori hladne vode eruptiraju na modru površinu stvarajući zlokobne oči, pogotovo u danima nakon velikih kiša, a kamene gromade koje se izdižu u visine, često su zaobljene s jedne, a oštre i nazubljene s druge strane, kao da se žele poistovjetiti s valovima velikog plavetnila.



Ljudi na Vruju dolaze i prolaze ali se ne zadržavaju, neka ih sila tjera dalje od ovog, pomalo mističnog predjela. Još uvijek živi legenda o Pelegrinu, potonulom gradu koji se nekoć davno nalazio upravo na ovim stijenama. I kako to obično u pričama biva, silna je neman iskočila iz mora, zgrabila Pelegrin grad i odvukla ga u dubine.
Stoga ću danas, nastojeći izbjeći strašno čudovište koje iskače iz mora i ždere gradove, krenuti prema gore, prema najistočnijem vrhu Omiške Dinare koji se zove Gradina. Lako ga je prepoznati iz daljine jer se na vrhu ističe nekakva metalna konstukcija nalik na gigantsku tablu za košarku.

Općenito, kad na planinarskoj karti ugledate vrh koji se zove Gradina, a to i nije tako rijetko, nemojte oklijevati popeti se na njega. Na takvim mjestima nekada su se zaista nalazile utvrde, osmatračnice, ponekad čak i gradovi, a prevedeno na današnji jezik - možete biti sigurni da se s takvih mjesta pružaju lijepi vidici.



Od ceste koja povezuje Slime i Dupce odvaja se uski, ali asfaltirani put koja vijuga uzbrdo. Tu negdje blizu je i kamena gromada pored koje je mladi Josip Pupačić jednom zastao i dobio inspiraciju za napisati znamenito More.



I dok nam More dobrojutro veli, koračamo zavojitom cesticom i čudimo se kamo ona to vodi. K tome još, vidi se da je majstorski trasirana, gotovo sljubljena sa obroncima uz koje se penje. Ipak, očito je da se danas rijetko njome prometuje. Lijevi zavoji koji gledaju na more su čisti i ogoljeni a oni desni ispod samog stjenjaka pomalo su zabušavljeni u brnistru i borovinu. Odnekud se javlja i naš stari prijatelj, sveprisutni Lovac Luka.
Uporan je nema šta. Najprije potamani sve zečeve, jarebice i fazane koje dohvati na nišan, a poslije se čudi kako i zašto vukovi dolaze u selo. Neobično baš!
Nadajući se da će Luka ipak uočiti razliku između naših ruksaka i krznato-pernatih stvorenja koji su krivi samo zato što su živi, nastavili smo uspon i ubrzo stigli na jednu zaravan. Lijevo od nas doziva nas ona golema tabla za košarku, a s druge strane primjećujemo nekakvu zgradu, danas oronulu, zapuštenu i napuštenu. Vjerojatno se radi o nekadašnjem vojnom objektu. Blaga i zaštićena uvala između dva reda kamenih "greda", moglo bi biti savršeno mjesto za obiteljske izlete. Zašto nije - tko će ga znati!?

Do željenog vrha ne vodi označena planinarska staza pa smo krenuli po vlastitom nahođenju. Skakućući s kamena na kamen, provlačeći se između grmlja i stabala koji ogoljeni čekaju početak zime, trebalo nam je nekakvih desetak minuta do najviše kote na 640 metara.





I nismo zažalili. Jest da ona zarđala tabla ili ekran za kino na otvorenom bode oko, ali sve ostalo je čista perfekcija. Unatoč oblačnom danu, pogledi koji sežu na sve strane uistinu su dojmljivi. Ispred nas se pružio Brač, iza njega Hvar, tamo dalje Pelješac i Korčula, dolje ispod Biokova sva ona dražesna mjesta s krasnim plažama, a iza naših leđa Zadvarje i kanjon Cetine.





A bura, kao da je čekala nas da otključamo vrata njezinih dvora. Ispočetka stidljivo pa ubrzo sve jače, krenula je svojim ustaljenim koridorima. Znamo da neće proteći puno vremena dok se ne zapjeni čitav Brački kanal.



Stoga se vraćamo u podnožje i prolazeći kroz galeriju okamenjenih likova upisujemo u naš intimni dnevnik još jednu pozitivnu ocjenu iz predmeta "Uvod u zavičaj".


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se