petak, 31.07.2015.

~Preživjeti popodne
~

Već nekoliko godina uzastopce, nekako istodobno s prvim vrućinama, na moj radni stol doleprša novi projektni zadatak. Pojavi se niotkuda, leluja neko vrijeme zrakom poput guščjeg pera pa sve kao da neće, spusti se na prazan ekran i reče - HITNO JE! Koliko hitno? Najhitnije!

Oj robijo teška li si, pa di ja to radim, na hitnom kirurškom ili na škveru? Srećom da imam uviđavne rukovoditelje. Oni uvijek nađu prave riječi ohrabrenja - slušaj prika, to mora bit spremno tip-top tako da se početkom devetoga miseca, kad se ljudi vrate s godišnjih, može odma počet radit.
Ma divno, super, kad se ljudi vrate s godišnjih? A kad ću ja na godišnji?
A jeb'ga, tako ti je kako ti je.

I kad malo bolje pomisliš - u pravu su. Naravno da su u pravu, šefovi su uvijek u pravu. Moram bit sretan što imam radno mjesto, svoju kućicu, svoju neslobodicu. Ko je to vidija bunit se, a pogledaj kako je tek drugima? Ljudi kopaju po kontejnerima. Dica u Africi gladuju. A ti se buniš šta ne možeš na godišnji. Ma vidi borati fine guzice, on bi u sri' lita na godišnji. Ajde muči tu i radi.

Dooobro, mučat ću i radit ću. I to s velikim zadovoljstvom. Kažu da je u svemu što radiš najvažnije imati motiv. Motiv pokreće svijet. Daju mi mudre savjete. Kao - pokušaj vizualizirati što ćeš sve sebi moći priuštiti kad dobiješ plaću za svoj rad. Pa onda vizualiziram.
Mislim, meni to vizualiziranje zaista dobro ide. Nemam s tim problema. Dapače. Uf drage moje, da samo znate što sam ja sve do sada izvizualizirao dok sam, jelte, hm... Ček ček, izgleda da sam nabasao na misaonu stranputicu. Vraćaj se, dok ti je na vrime!

Vizualizacija dakle. Eto, već vizualiziram kako ću sa slijedećom plaćom moći sebi priuštiti predivne stvari, recimo račune za vodu, struju, internet, MAX TeVe, dodatni besplatni sportski paket kojeg plaćam osamdeset kuna maspater besplatnu, mobitel od jedne kune kojeg plaćam stodvajstipet kuna, i tu vam maspater, kruh pun aditiva, mlijeko s planinskih pašnjaka koje nikad pašnjak nije vidjelo a kamo li planinu, kavu, manistru, rižu, kus-kus, deterdžent, toaletni papir... A di je još komunalna naknada, doprinos za oborinske vode, pristojba za nepristojne misli, porez na budale, prirez za poštenu inteligenciju, taksa za neiskorištene taksi usluge... Jesam li vam rekao da meni ova vizualizacija dobro ide?

Sve je lakše kad je radna atmosfera poticajna. Preko velikih staklenih prozora pogled mi puca na rivu, kulu Kamerlengo, luku i marinu u kojoj neprestance doplovljavaju i otplovljavaju brodovi.
Svi koji mi dođu u službeni i skoro pa prijateljski posjet, obavezno mi kažu - imaš savršen pogled.



O da, kažem im ja, savršen je pogotovo u trenucima kad moraš pripremit podatke za konačno rezanje i formiranje korugiranih pregrada, a tamo preko prozora, samo dvadesetak koraka dalje, šeću se preplanule gologuze nautiča-orke. Pa sad brajko, budi ti koncentriran na korugirane pregrade!
I naravno, super je raditi kad je vani plus trideset i pet. A unutra fino, ugodno, rashlađeno klima-uređajem iz vremena Richarda Nixona. Jest da malo slabo hladi, ali zato drnda i buči ko lokomotiva iz Perkovića. Kad ti svakog radnog dana osam sati pored glave zvrnda čudovišna kutija koja svoje ime opravdava time što se doista klima toliko da samo pravim čudom ne ispadne na pod, tada ne možeš ni pojmiti kakvo te blaženo stanje preplavi kad je u petnaest nula dva, ištekaš iz struje.

Izbezumljen vibracijama koje mi remete misli, svratio sam jučer do dežurnih trudbenika iz službe zaštite na radu pa ih zamolio neka mi izmjere razinu buke.

Gledali su me blijedo, kao da su večer prije progutali kuglu sladoleda od salmonele.
Rekli su mi da oni taj uređaj za mjerenje buke štolijeveć - nemaju, ali da mi mogu posuditi jedan čepić za uho.
Jedan? A šta ću s drugim? Žao nam je - rekli su mi sažaljivo zaštitari rada - imamo samo taj jedan, kombinirajte malo na jedno, malo na drugo uho.
I tako, s čepićem ili bez njega prođe još jedan radni dan u srcu ljeta. Dođeš doma s glavom punom praznine, pa se obraduješ kad shvatiš da je bolja polovica dana pred tobom. Samo što te ne doziva iza trosjeda - iskoristi me, iskoristi me!

Zapravo, sve bude dobro dok ne završiš s ručkom. Ima ona jedna reklama na televiziji u kojoj kažu - kad si gladan, nisi svoj. Kod mene je malko drugačije. Imam osjećaj da kad sam sit, nisam svoj. Ma dobro, nisam ni inače baš sav svoj, ali nećemo sad o tome.
Uglavnom, dovoljno je da se nakon ručka samo pinku, ma samo na pet minuta, zavališ u fotelju, rekapituliraš dan i mislima katapultiraš na neku skrovitu plažu, daleko od svih. A kad ono - zahvati te neka slabost, obamrlost, ruke bi htjele jedno, noge drugo, srce sasvim nešto treće, a na vjeđe se spušta teret od dvadeset tona po kvadratnom centimetru. Pred tobom, kao u bunilu, počnu se miješati slike, pojavljuje se neki zdepasti Poljak kreštavog glasa s kuhačom i rasponom ruku od tri metra, pa onda lik iz šahovskog komentara, i taman kod male rokade crnog odnekud se pojavi nova figura, danska mačka koja bi opet htjela bit premijerka.
Pa kažem samom sebi - samo ću malo sklopit oči, samo malo, samo malo...



I da, već sljedećeg trenutka otvaram oči, ali gdje li sam, sve je mutno, nema više danske premijerke na ekranu, nema više ničega osim teškog, sparnog popodneva, i vrelog zraka koji se usidrio kao oblak iznad Vrdova.
Budim se u goloj vodi, ribice mi plivaju oko očiju, ali nisu zlatne već boje kiselog kupusa. Izgleda da se i sat na zidu pokvario, kazaljke pokazuju da je već prošlo šest, a maločas je bilo... koliko ono, ma nije ni četiri...

Popodneva su najgora, ta pasja ljetnja popodneva koja pokušavaš pobijediti i preživjeti. Uhvati te panika kad shvatiš da ti u magnovenju odmiče još jedan dan kroz kojeg si samo bauljao, a nisi ga ni živio.

Shvatiš da je nečastivi ukrao šalu pa zgrabiš par sitnica, šlape, cvike i šugaman, bježiš negdje daleko, negdje gdje nema buke automobila, gdje nema zujanja vodenih skutera i prodavača kuhanog kukuruza, samo šum valova i miris maestrala kroz krošnje borova.
Negdje gdje poznaš svaki kamen, svaku škrapu, svaki cvijet.
Negdje gdje možeš mirne duše reći - ovo je moj svijet.








ponedjeljak, 27.07.2015.

~Od punte do punte
~

Kad se spremamo na more, pripreme traju kao za seobu naroda. Valja provjerit sve po spisku. Kanta dizela za veliki motor, tuu, kanta benzina za mali, tuu, boca plina za kuvanje, tuu. Dooobro! Riješili smo tek nejestive hlapljive tekućine. Jerbo, postoje i jestive lakohlapljive tekućine. Vino crno - litra, bit će dosta, vino bilo - uzmi dvi, zašto dvi, aj dobro uzmi tri.
Pivo, ko će pivo, moga bi ja, i ja i ja, ajte lipo kvraguc, za pivo se snalazite sami, ne mogu ja mislit za sve vas.

Spiza. Popis dug i uzak ka cesta od Gomilice do Štafilića. Kruv. Velika pogača. Bit će dosta. Ili neće. Uzmi još jednu. Panceta - jesi lud, di'š bez pancete na more. Sir, može, ali pravi, od blejavica, nemoj mi oni gumeni ka prošli put, rastopit će se. Oćemo burek? Može. Čajna? Može. Parizer? Enti parizer, ko se od parizera usrićija...

Kolač?
Kakvi je?
S višnjama. Može Višnja!
Šta ćemo kuvat?
Manistru bome.
Usuvo?
A ne, ti si!

I taman kad pomislimo da smo sve ponili, sitimo se da smo zaboravili čikare za kafu, kućarin, šupjaču, kacijolu, šuferine, lampadinu, bokun špaga, vriću za otpatke i balun za vatropolo.
Eto, sad možemo.
Jesmo svi?
Jesmo.

Takaj makinju, molaj krmu, molaj provu, gospemoja, reka sam da moramo isplovit najkasnije u devet a sad je već skoro jedanajst.
Ma koji jedanajst, nije još deset!
Ti mala muči! Na brodu se sluša kapitana...
A neš ti kapitana - brontula mala ispo glasa.
Šta si rekla?
Ništa, ništa.
I ja mislin...

Pokušavamo nać izlaz iz trogirske marinade. Najprije ACI marina, pa škverova marina i sad za žuntu Baotićeva marina, sve marinizirano za popizdit, i sve krcato. Posebnu gungulu donose brodovi-taksiji iz Okruka i Segeta, muke ti, koliko ih je! Alo di ćeš ti, jesi normalan, ko te učija pravilima, ej cukunu, tebi govorin, e tebi, tebi, bente robijo, ko sve danas vazimlje timun u ruke! Šta ti trubiš? Ala, trubi doma ćaći i materi!

Donapokon prolazimo puntu Cumbrijana, a sa live bande mimo nas prolazi jedan Boston Whaler. Je da je gliser, ma isto može stat. Na njemu dvoje ljudi, bit će bračni par. Muž ponosito zauzeja kraljevski položaj za kormilom, a žena diže pajete, stivaje konope, briše spužvon, ima je na sve strane.
Gledan joj u krmu. Astigospe, jel ja to dobro vidin, tri motora po trista konja!?



Devet stotin konjov. Plus oni jedan za kormilon! Ćipo sto puti više nego u mene. E nu, ma on sa devet stotin konjov ima samo jednu žensku u brod, a ja sa ovih mojih siromaških devet - tri! Bolji san od tebe, Kitu iz Bostona, eto ti ga na!
Shvatija je i on da se ne more uspoređivat sa mnom pa je diga gas i uteka. Dok ja doplivam prsno do punte Okruka, on će već mavat lanterništi s Palagruže.


Pušika niki vitar od sunca, lagašno, more je gusto ka puding od maracuje ali ka da čitavo vrime plovimo po makadamu. Planinska cesta priko Cincara je mila majka prema ovome. Kako god koji gliser prođe, tako nas izvalja ka balote. Pa jedan uzore more prema Jelinku, drugi drlja prema Donjemu Okruku, treći tanjura put Vranjice, četvrtome je priša do Maslinice, i onda se svi valovi koje su oni da prostite posrali, ukrižaju, sudaraju, rastu, svađaju se, tuku se, more uzavre, a sve ni zbog čega. Ma di su ona lipa vrimena kad se po moru plovilo ljudski, pošteno...



A vidi ove danas, ne znaju ni idra dignit. Eno dva katamarana vozidu tresimice, spojeni, zalipili se jedan za drugoga ka da su kvatramaran a sa palube im trešte zvučnici - tumba umpa njumpa, tumba umpa njumpa. Sve gledam di je ta mladost, bit će da plešu oko jarbola oli barenko lantine? Ma je, eno ih ležidu kud koji, obamrli, pari da su bidni, cili noć kumpire okopavali. A tumba umpa njumpa tumba umpa njumpa i dalje praši.

U Drveničkom kanalu sunce nam zaklanja jedan moroder. Ploveća inačica kineskoga zida.



Dolazi mi s desne strane pa ga puštam neka prođe. Inače ne bi.
U tirkiznoj laguni Krknjaša milijardu brodi. Sidro na sidru, jarbol na jarbolu. Ovo će su'svita! Imamo li koje kolo za spašavanje?
Oćemo ostat ovde - pita neko.
Siiii lud - odgovaramo složno.

Nastavljamo dalje do jugoistočne punte Drvenika Veloga, one šta baca oko na Stipansku i Šoltu. Pravi mornari navigavaju po zvijezdama, a mi, vječni pripravnici za snove, po puntama. Kaže karta da se ova punta službeno zove rt Novica. Ajde ovo Novica još kako tako, ali nikad, baš nikad nisam čuja od naših starih da je neko reka - Rt. Rt Dobre nade može proć, Rt Horn isto tako, ali ovi naši domaći jadranski da prostite, ne mogu nikako bit rtovi. Neko na rtovima slomi brod, neko jezik. Eventualno rat. Dugi, Veli ili Mali. Mada mi rat ni u kakvoj kombinaciji nije drag.
Stoga smo kakav-takav mir uspili pronać u zakutcima samo nama znanim, tek na južnim obalama Velog Timberlanda. Slično onim podzemnim tunelima na Visu i Lastovu u kojima bi se skrivale topovnjače i raketni čamci. Samo šta je ovaj naš tunel prirodan da prirodniji teško može bit. Izdubalo ga more, napravilo prolaz između dvi sike, taman da jedan brodić može stat.



Bacili smo sidro, rastegli po krmi dva konopa, jedan na jednu, drugi na drugu stranu, raširili još jednu tendu za ne falit, tako da smo se napokon mogli uvatit konkretnoga posla. A to znači kupanje, ronjenje, mazanje i sunčanje.

Taman kad smo se lipo namistili, doletija odnekud jedan crveni gumenjak, baca mote sve ka ono da bi se i on volija uvalit između nas. Bome, da ne bi, ajde mali vozi dalje!
Vanka, u konalu, raspuva se maeštral, cviće među škrapama miriše, a stine su poprimile vrelinu zrilega lita. Ćuti se žar pod tabanima. Sve je onako kako mora bit.






Ostali smo dugo, sve do sumraka, kad je vitar počeja kalavat. A onda zaburdižali na drugu stranu, oko punte Širana kako bi zaokružili čitav otok. Sve s barkom od pet i osamdeset.




Već nas je uvatila kasna ura kad smo se vratili u porat. Za razliku od jutros, na moru nigdi nikoga. Pravi mornari su valjda već po barovima. Piju rum. Koje se danas zove pivo. I pričaju o putovanjima, velikim. Najčešće onima na kojima nisu ni bili.



A mi, opijeni uncom fibre dalmatinske od vitra mora i soli, vežijemo se za naš mul, gasimo makinju i rastajemo se uz mudre zaključke kako smo opet ponili previše spize i premalo vode. Drugi puta ćemo bit pametniji. Moš mislit.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se