Film i mirisi proljeća u zraku

31.01.2008.

Eto ti ga na!
Tako mi i triba kad sam sam (ovo su namjerno dvije riječi) nametnija takav ritam pisanja. Od objavljivanja mog prethodnog posta prošlo je možda pedesetak sati a već čujem odjeke tam-tama iz daljine:

- Poala, a šta ti misliš!?
- Ajmo linčino, diži se!
- Ol smo se uspavali na lovorikama, ha?

Ma ne, nije ništa od toga, nema spavanja na lovorikama (O Đizs, zamalo sam napisa «nema spavanja s Lovorkom!»), čak suprotno, upravo sam presadija jedno stablo ( ili jedan grm točnije) lovora, pa ko zna, kad naraste dovoljno visoko...eh!

Jednostavno, kad stalno slušam o ovim užasnim događajima proteklih dana, tu u našem najbližem susjedstvu, čini mi se neumjesnim pisati o nekim tra-la-la-la temama. Sve brutalniji i suroviji zločini prebrzo i presigurno postaju dio naše svakodnevnice. Zaista je nevjerojatno je kakve je sve bestijalnosti sposoban napraviti povrijeđeni, frustrirani i pomračeni mužjački um! Brutalnost gomile zamjenila je brutalnost pojedinaca. Ne želim niti razmišljati o tome...

Idemo na jednostavnije teme.
U ovo doba godine, ne znam ni sam iz kojeg razloga, najradije mi se slušaju pjesme Jure Stublića i grupe Film. Nije to od jučer, ma tako je to već više od dvadeset godina. Prvi nagovještaji početka kraja zime, sve duži dani, miris dražesnih pupoljaka siječanskih u zraku, jednostavno..uz taj nagovještaj nekih toplijih dana najbolje mi legnu pjesme poput «Istina piše na zidu», «Doći ću ti u snovima», «Ivana»...

Pa di je uopće taj Jura, zna li itko???
Vozi li se još na raketi kroz Chicago!?

Idemo dalje s raketom ili bez nje, svejedno!
Polako postajem svjestan da me obuzima nova manija.
Uvukla se podmuklo, na mala vrata, sve kao neće ozbiljno...
Probaj samo malo, neće ti bit ništa...



Sićate li se Servantesa iz «Našeg malog mista?»
Kad bi ono sa kanoćalom oliti dalekozorom oko vrata šetucka, poljima, vinogradima, škrapama oko maloga mista?
Servantes je bija pisnik, umitnik!
Tražija je inspiraciju za rad na svom životnom djelu, tumačenju i privođenju veličanstvenog Don Kihota...Proć kroz život bez da se maćaš!

E sad, jučer ni je palo na pamet, u stvari posta sam svjestan kako sam uvatija pravi pravcati mot od Servantesa!
Samo šta je on nosija kanoćal, a ja oko vrata nosim digitalni foto-aparat!
Ugleda sam sa svoje ponistre kako popodnevno sunce baš nikako lipo osvjetljava brdašce iznad moje skromne kućice i nisam moga odolit nego sam se u čas zaletija gori da opalin koju...
Sliku, e!
A šta ste promislili!

Najbolja stvar u razvoju tehnike i tehnologije je ta da nam je približila i učinila dostupnijima mnoge stvari koje su ranije bile rezervirane za neku malu, ajmo reć privilegiranu skupinu ljudi.
Ma dobro, ajde, svi smo manje-više imali doma nekakve foto-aparate, ako ne baš japanske Canone i Nikone, onda barem one ruske haubice i maljutke. Ali to je bila zafrkancija samo takva. Najprije moraš kupit film, pa oprezno štedit na slikama da se ne bi trošilo uzalud, pa kad konačno ispucaš tih 28 ili 36 slika, pazit da ne bi osvjetlili film prije vrimena, sve to opet nosit u fotografa, čekat danima rezultate koji bi uglavnom bili poražavajući.

Ajme kako sam ovo ispa!?
Poala šta su mutne ove slike!
Je li ovo Dubrovnik u mraku?
Nije, to je Okrug Donji...



I sad zamislite koja je to srića, ovo sad kad živimo u eri digitalaca!
Pucaj brale, snimaj iz jednog kuta, drugog kuta, trećeg...manje svitla, više svitla, opcija «landscape», opcija «sport», pa ajmo malo na «sunset», svega ima koliko ti duša želi...
Lud'lo brale...



Na koncu, od stotinjak slika, izabereš deset gledljivih i sritan si ka prasac!
Da, shvatili ste, fotografija je ta manija koja me ufatila i ne pušća.
Nakon početne euforične faze u kojoj vrlo lako steknete dojam da su Mare Milin, Marija Braut, Hoyka ili Lupino, tek puki početnici nasuprot vašem još neotkrivenom ali veličanstvenom talentu, kad se malo ozbiljnije zainteresirate slijedi faza «znam da ništa ne znam»...
To je u stvari dobro jer je na samom početku i bolje manje toga znat!
Pa onda postupno otkrivate mnoge stvari o kojima ranije uopće niste razmišljali, niti ste ih smatrali jako bitnima u cijeloj priči.



Nekada davno, kad nije postojalo ovakvo bogatstvo priručnika, brošura, knjižica, u magazinu «Sam svoj majstor», negdje na posljednjim stranicama postojala je rubrika o fotografiji. Čitatelji bi slali svoje fotke na uvid, a onda bi vrlo strogi kritičar kojemu se nažalost više ne sjećam imena, davao svoje sudove i ocjene.
Mada mi u to vrijeme nije bilo ni na kraj pameti da bi me fotografija mogla jednog dana zainteresirati, sjećam se dobro opaski na račun kompozicije, pravila trećina, kontrasta boja i još desetaka i stotina raznih sitnica i krupnica.

Učiti, učiti nam valja, mislim da ne bi uopće bilo loše otići, ako ne u školu onda barem na na tečaj kreativne fotografije pa da barem na takav način prebrodim ovu sadašnju «znam da ništa ne znam» fazu.
Ako uvatim vrimena...
I dobrih vibracija naravno!
Današnje slike?
Ništa posebno, samo stilske vježbe...


Asti 300!

29.01.2008.

Kao što je u ona davna vremena Arhimed iz Sirakuze udobno se smještajući u kadu punu tople vode glasno i radosno uzviknuo «Heureka», tako je na donekle sličan način i moja blogerska malenkost prije tek nešto više od godine dana puna optimizma i elana usklično napisala «Asti sto!»
Tražeći spas u debeloj hladovini i osvježenje od srpanjskih vrućina prošlog ljeta, nisam niti primjetio da sam već napisao post broj 200, a zahvaljujući ubitačnom ritmu bloganja koji sam uzgred budi rečeno, sam sebi iz nekih nepoznatih razloga postavio, danas iznenađen, vidno uzbuđen i tek donekle uvrijeđen, pišem već tri stoti post. Asti trista!

Bez obzira na to «njegujemo» li blog kao svojevrsnu autoterapiju, kao način da pobjegnemo iz monotone svakodnevnice ili smatrajući ga tek kao dobar način za virtualno druženje i upoznavanje novih ljudi, nema dileme da je većini od nas, egoističnih nadobudnih skribomana, blog postao nezaobilazan dio života. Tražeći svoje mjesto pod suncem, kao i priliku da na poželjno suvisao način izrazimo svoja razmišljanja, stavove i osjećaje, blog se posljednjih godina prometnuo kao više nego zanimljiva forma i sociološki fenomen koji tek očekuje svoj «povijesni sud».



Promatrajući ove brojke, nekako me najviša intrigira podatak da moji postovi (iako kratki, kako kaže blog-editor) sadrže prosječno 150 riječi. Ako taj broj pomnožim sa tri stotine postova, dobijem četrdeset i pet tisuća riječi napisanih za proteklih dvadeset mjeseci.
Nisam siguran koliko riječi sadrži Tolstojev «Rat i mir» ali...
Dobro, od tih četrdeset i pet tisuća riječi, vjerojatno se znatan dio odnosi na sastavne ( i-pa-te-ni-niti) i rastavne ( a, ali, nego, već, no) veznike i raznorazne zamjenice, pomoćnice, pročelnice i načelnice.

Na samom početku pisanja nisam previše razmišljao o koncepciji bloga, ali kasnije sam, možda čak i nesvjesno, poštivao neke osobne odrednice. Prije svega, ovo je autorski blog. Dobro, svaki blog je na ovaj ili onaj način autorski, ali želim reći da je 99.9 posto tekstova autentični proizvod mojih zbrčkanih, nemirnih misli i ideja, a sličan je ili tek nešto manji, udio vlastitih fotografija.
Ono što maksimalno izbjegavam je sistem «sijala Mare murtilu» ili moderno rečeno copy-paste.

Nije prevelika mudrolija u nekoliko minuta «skinuti» sa interneta neku pjesmicu, priču, atraktivnu fotku ili video clip, brzinski nalijepiti na blog i to proglasiti postom. O kej, to sve može biti prihvatljivo kao uvod ili prilog uz neku temu, ali ako je čitav post, pa i nizovi postova copy-paste, tada to, barem za moj pojam nije blog.

Nemojmo se lagati, možemo se praviti nevješti i neuki, ali i te kako smo svjesni da nam je osim pisanja zbog vlastitog zadovoljstva, jako jako bitno kako naši postovi prolaze «na tržištu», u javnosti, kakva je reakcija ljudi, kolika je čitanost... Svi smo mi manje ili više ego-triperi!

Blog «Brod u boci» prosječno čita između 200-250 «jedinstvenih posjetitelja» onog dana kad osvane novi post. Naravno, mnogi od njih navrate i više puta dnevno pa je ukupan broj posjeta negdje između 350 i 400, kako kad... Slijedećeg dana, broj «jedinstvenih» bude oko 150-180. Trećega dana bi taj broj vjerojatno bio oko stotinjak, ali taj treći dan, obično pretvorim u prvi, jer napišem novi post pa mi onda opet dođe onaj standardni broj «mojih» ljudi.

Kad imate sreće pa vam post bude objavljen na velikoj naslovnici Bloghaera, ovi brojevi se otprilike udvostručuju. Ako ste na «maloj» naslovnici, odnosno u «flash» vijestima onda je koeficijent otprilike 1.5, a na foto naslovnici 1.25...Manje-više, nisu ovo znanstveni podaci, ali po mojim iskustvima to je otprilike tako.

Kako odmiče broj dana bez novog posta, čitanost postaje sve manja i manja.
Nakon sedmog dana nema više nikoga, a vrlo sam svjestan da u slučaju da ništa novog ne objavim nakon desetak dana, nitko više neće ni pamtiti da je ikada postojao blog «Brod u boci»

To je nezgodna strana, deprimirajuća cijena bloganja. Brzina koja jede svoju djecu. Morate biti bistri, aktualni, zanimljivi, po mogućnosti duhoviti i pametni. Čitanje sa ekrana zamorna je aktivnost i ne podnosi duge forme. Ako u prvih deset rečenica niste rekli ništa bitno, klik prosječnog čitatelja na križić u kutu je neizbježan!

Izbor tema – široka priča!
Mislim da više nema teme koju neki bloger već ranije nije obradio ali zanimljivo je to kako se na istu temu može napraviti bezbroj varijacija, mutacija i kombinacija.
Takozvane «ozbiljne» teme, ne prolaze baš tako dobro. U nekoliko navrata sam pokušao pisati o lokalnim problemima, graditeljstvu, arhitekturi, ekološkim temama...
Moji vjerni čitatelji su to primili na znanje, ali već su se i ovako na daljinu osjećali potencijalni zvižduci i povici «ma daj, sve je to oukej, ali uh-dosadno je, daj nešto zanimljivije!».

Interesantno, plitke teme prolaze. U nedostatku boljih ideja, možete objaviti kako ste jučer čitav dan imali proljev i bili osam puta na we-ceju. Iznenađujuće je koliko će vam se ljudi javiti da su i oni isto imali proljev. Doduše, ne baš jučer, ali jednom su već, prije ili kasnije zasigurno imali....
Da, to može biti zgodno i simpatično, ali ne možete uvijek imati proljev.
Ponekad dobro dođe i zatvor...

Komentari su posebna priča.
Komentari su esencijalna radost bloganja.
Brojnost komentara ni u kom slučaju ne oslikava vrijednost napisanog posta. Ukoliko je neka tema diskutabilna, može se razviti živa rasprava, s možebitnim podmetanjima, izvrćanjem teza, pa čak i otvorenim vrijeđanjima. To zna biti prilično iscrpljujuće i demotivirajuće.
Koliko vidim, najviše komentara imaju pubertetlije, neovisno o tome koliko godina imaju. Kisach, pusach, super ti je blogach, posjeti moj pa mi komaj, standardan je folklor.
Komentari tipa laku noć, dobro jutro, pozdrav iz OS, također su živopisni i upečatljivi.

Nije mi na diku, ali jedan bloger ipak je dospio na ignore listu i to moj ( i ne samo moj) najžešći kritičar, legendarni "Sarajlija". Komentiranje sam mu zabranio prvenstveno zbog zdravstvenih razloga. Naime, njegove opaske i zapažanja su na mene imali izuzetno čudnovat učinak, počevši od aritmičnog lupanja srca, izbijanja plikova po tabanima i dlanovima, osjećaja gušenja i svrbeža na mjestima na kojima se počešati ne mogu. Priznajem, jedino je "Sarajlija" mogao kod mene izazvati reakciju da istog časa poželim odjuriti na Bačvice, tamo ga pronaći među piciginašima i prebiti ko vola u kupusu. (eto konačno sam dočekao da iskoristim ovog vola u kupusu! op.p)

Kako se ipak radi o gospodinu koji u životnom kalendaru broji nešto više godina od mene, a uzimajući u obzir da ne bi bilo uputno kršiti javni red i mir te fizički nasrtati na bilo koga zbog verbalnog delikta, svoje prljave namjere nikad nisam realizirao. Na sreću!
Mada sam zaprijetio da ću ubuduće brisati svaki njegov komentar bez obzira pod kojim se imenom ili nadimkom javljao, ipak sam pokleknuo, dobrim dijelom zbog toga što je najžešći kritičar drastično promijenio retoriku, iako sam uvjeren da su razmišljanja ostala ista.

S druge strane, komentari nekih blogerica imaju izuzetan terapeutski učinak na moje krhko biće. Osim što izmame osmijeh na lice, vrlo često me dovode u stanje nalik blaženstvu i nirvani, pa im u trenutku poželim uzvratiti na sličan način...Recimo, laganom masažom leđa i još nekih dijelova tijela koje nije uputno spominjati, poljupcem u vrat i tako to već kako ide...

Asti trista, mislim da sam svojih današnjih stotinu i pedeset riječi već debelo premašio.
Eh da, umalo zaboravih!
Ljudi moji, budite humani, vidite da imam čak četiri posta bez iti jednog komentara!
Pa dajte, ne budi vam teško, kliknite dolje na arhivu iz lipnja 2006. na onu prekrašnu sličicu Trakošćana, tu su moji prvi postovi koji uopće nisu loši ali eto, prošli su potpuno neprimjećeno, dok sam četiri dana čamio čekajući...
Bit ću vam vrlo zahvalan. Nudim masažu, heeeeeej!!!

Jata ptica, krda konja, plove barke...

27.01.2008.

Iskreno se nadam da nam naša stalna penjačka ekipa neće uzeti previše za zlo što smo evo već drugu nedjelju u nizu krenuli nekim drugim stazama, iako su razlozi, prilozi i prijedlozi posve razumljivi. Kako nam je više nego dobro poznato da nakon trećeg izostanka u nizu slijedi ukor pred isključenje, priznat ću vam da jedva čekam susret sa disciplinskom komisijom (pardon – povjerenstvom!) sastavljenom od strogih planinarki poput Žene od Mota, leptirićaste Danice i Neline Gustirne koje su se danas pentrale po kozjačkim vrletima.







Premda je biokovski vrh Vošac za nas iskusnije, ponosne diplomirane planinare predstavljao svojevrstan pisofkejk, bio je pomno odabran kao idealno odredište za upoznavanje i animiranje novih generacija ljubitelja prirode, bijelih, zelenih i modrih prostranstava. U skladu s tim namjerama današnja ekspedicija bila je sastavljena od članova koji su tek nedavno prohodali, preko mlađih i nešto manje mlađih pubertetlija pa sve do onih džombi sa nešto više utakmica u nogama.

Kako se dolazi do Vošca znaju već i ptice na grani, a mi smo, osim poslovično predivnog pogleda na Makarsku, okolna mala mista kao i otoke i poluotoke srednjeg i južnog Jadrana, mogli uživati u pogledima na jato za sada nepoznatih ptica izrazito crne boje koje su bilo vrlo motivirane za poziranje pred našim objektivima.





Na samom vrhu nismo se zadržavali predugo budući da su refuli friškog vitra već počeli svirati svoju simfoniju kroz zelene krošnje stabala. Do podnožja smo se spustili za dvadesetak minuta, a osim zaobilaženja mjestimičnih ledeno-sniježnih krpica, većih problema nije bilo.

Vožnja uskom biokovskom cesticom predstavlja pravu avanturu, iako pogled sa strane mame brojni atraktivni prizori, vozači moraju biti mirni i koncentrirani, pogotovo kad se naiđe na vozilo iz suprotnog smjera pa se na licu mjesta sistemom povuci-potegni, problemi rješavaju na obostrano zadovoljstvo. Pri povratku smo zastali u jednoj udolini u kojoj nas je dočekalo krdo divljih konja koji slobodno lutaju biokovskim prostranstvima. Možda smo se u početku ponešto i pribojavali bliskog susreta, ali strahu ubrzo nije bilo mjesta jer su se ove predivne životinje pokazale kao vrlo druželjubive. Doduše, nisu baš sa stopostotnom sigurnošću mogle odrediti nalazi li se u mojim rukama zalogaj kruha ili Olympusov digitalac, stoga je bilo potrebno primjeniti i određene diplomatske vještine.













Spustivši se u grad Makarsku, ni u kom slučaju nismo željeli propustiti ritualnu kavicu na rivi, kao i đir do poluotoka Osejave, točnije do punte koja zatvara ulaz u makarsku luku. Tu mi se pružila prilika za dum-dum škljocanje, otkrivajući na svakom koraku more novih atraktivnih prizora.









Kako se ogromnom brzinom približavalo vrijeme početka finalne utakmice na europskom rukometnom prvenstvu, ženski dio ekspedicije je, premda nevoljko, bio primoran popustiti neprestanim mužjačkim nasrtajima koji bi se ukratko mogli opisati sa «Idemo, idemo, priša nam je!»

Na koncu, pokazalo se da ne valja svaki put ni prišit!
U jednom trenutku se čak i pokazalo zrnce nade i to u momentu kad su suci potirali našeg izbornika Linu Červara na tribine, jer mi se tada učinilo da će se konačno netko dozvati pameti. Na žalost, ostalo je premalo vremena, ali tuzi ni u kojem slučaju nema mjesta, pa ćemo se za ovu priliku «utješiti» medaljom nešto manjeg sjaja.
U svakom slučaju – kapa dolje svima koji su dali svoj doprinos za ovo srebro ako ne zlatnog, onda barem platinastog sjaja.

I na koncu vam donosim još sam jedan pokušaj "umjetničke" obrade klasične dalmatinske teme -
"vidim jata onih istih pticaaaaaa......"




Sira, putra, vrhnja, mlijeka, jajca i krumpira

25.01.2008.

Veliki inkvizitor iz Banskih Dvora očito osokoljen spektakularnim rezultatima povjerenstva za nadzor cijena koje je slavodobitno zaključilo kako je do poskupljenja zaista došlo mada nije trebalo (sic!) poslao je kaznenu ekspediciju u sastavu Pol-Pank-Cho u samo srce organizirane pobune, ravno u ralje odmetnutog pokreta kojeg mahom sačinjavaju moćni proizvođači sira, putra, vrhnja, mlijeka, jajca i krumpira.

- Veliki šef je naredio da smanjite cijene.
- Nema šanse!
- Ali slušajte, morate vratiti cijene na staro stanje.
- Ne moramo!
- Hoćete li napokon spustiti cijene proizvoda?
- Jok!
- Pa zašto nećete?
- Veliki su nam inputi.
- Štooo?
- Inputi...

Iznuren i potišten nepopustljivim stavovima proizvođača sira, putra, vrhnja, mlijeka, jajca i krumpira, simpatično zarumenjeni predsjednik povjerenstva i zapovjednik ministarske kaznene bojne gosp. Polančec, ipak je smogao toliko snage da izjavi kako je postignut uspjeh jer novih poskupljenja neće biti sve tamo do ljeta. Divno!
Sad smo svi sretni i zadovoljni!

Trio fantastikus Pol-Pank-Cho skrušeno se vratio na Markov trg, gdje je u međuvremenu Veliki inkvizitor prešao na novu temu. U punom zanosu objašnjavao je kakvi trebaju biti državni službenici.

Prije svega, državni službenik mora biti častan i ćudoredan! Državnog službenika se na prvi pogled mora prepoznavati kako na poslu tako i u slobodnom vremenu, na ulicama, trgovima i shopping centrima, jer upravo taj i takav državni službenik mora uvijek biti primjerno odjeven, obrijan i uredno podšišan, mirišljav i oku ugodan, u svakom trenutku oličenje uljudbe i ponašanja u skladu sa tradicijom najboljih hrvatskih muževa.

Mora se priznati, u Banskim dvorima je sve to fino zamišljeno, samo mene ipak kopka kako li će se to provoditi u praksi i hoće li uopće biti moguće odrediti ponaša li se taj i taj državni službenik u okviru zadanih ćudorednih i časnih normi ponašanja.

Mislim da bi bilo pametno osnovati povjerenstvo koje bi intenzivno pratilo sve državne službenike ma gdje se nalazili u određenom trenutku, budući da postoje realne opasnosti da se upravo takvi ljudi od najvećeg državnog povjerenja okrenu lijenosti, porocima i besramnom rasipništvu.
Svi vi vrlo dobro znate za onu narodnu «prigode beru jagode».
Lako li je biti častan i ćudoredan kad nemate prilike zgriješiti.

Stoga smatram da bi bilo uputno zaposliti još nekoliko stotina tajnih agenata različitih profila i generacija koji bi na licu mjesta provjeravali čast i ćudoređe državnih službenika. Jednostavno – potrebno ih je izvrgnuti teškim iskušenjima!
Lukavo se uvući u njihove urede u svojstvu i ulozi običnog građanina.
Ako nešto zapne, a zapet će sto posto - ponuditi mito!
Pokušati ih uhvatiti u mrežu korupcije i organiziranog kriminala.
Potaknuti ih na bludne misli i nedajbože možebitne bludne radnje.

Ako čak i nakon takvih teških iskušenja, državni službenik ostane uspravan i postojan kano klisurina, onda je zaista zaslužio svoj častan i ćudoredan posao!

U zagrebačkim Ravnicama bombastične vijesti.
Za divno čudo, ovdje bombe ne padaju s neba već izviru iz zemlje.
Na gradilištu novog stambenog objekata već su pronašli pet bombi zaostalih iz drugog svjetskog rata. Susjedi pretpostavljaju da ih ima još najmanje tri.
Vjerovali ili ne, susjedi su uvijek najkompetentniji u takvim prilikama.

Ima još odličnih vijesti. U informativnim emisijama naših dalekovidnica s nacionalnom koncesijom načuo sam da je u francuskoj banci Societe General, NESPRETNI broker pronevjerio gotovo pet milijardi eura. Isprva sam pomislio da sam krivo čuo, ali voditelji su i kasnije nekoliko puta ponovili priču o NESPRETNOM brokeru.

Heeeej, koliko nespretan moraš biti da pronevjeriš pet milijardi eura!
Nespretan broker će kažu, vjerojatno dobiti otkaz na poslu.
A velike li kazneeeee!?

Iskreno, nije me briga hoće li nespretni broker dobiti otkaz ili ne, ali protrnuo sam od straha budući da se ono malo crkavice koju posjedujem na tekućem računu nalazi u Splitskoj Banci, a upravo je Splitska Banka dio velike grupe Societe General.
U kojoj očito rade nespretni brokeri...
Za sada kažu da nema nikakvih problema jer je Splitska Banka, poduzeće registrirano u Hrvatskoj i nema veze sa nespretnim gubitkom goleme svote eurića.
Hmm....

U danu u kojem su dominirale tragikomične vijesti, naši rukometaši su izborili plasman u polufinale europskog prvenstva.
Ubuduće, utakmice naših rukometaša gledam sa pritisnutom MUTE tipkom na daljinskome.
Bez tona
Zašto?
Pa Bože mili, onaj Božo Sušec, trkelja li ga trkelja...
To se više ne da slušati.

Bolje je zap'vat onu našu!

Beži Sušec, beži Sušec,
Cug ti bu pobegel.
Ne buš videl beli Zagreb grad.

Razum, osjećaji, strast...

23.01.2008.

Unatoč bljuzgavim, bljakavim, bljesavim i bljentavim vremenskim prilikama koji su i te kako imale utjecaj na našu psihu, noćne ormariće i krevete čak, dobro je..
Dobro je već iz tog razloga što smo pregrmili navodno najdepresivniji dan u godini, pa uz to još i noć punog mjeseca koji su se gle čuda, stisnuli jedno uz drugog kao sijamski blizanci.

U ugodnoj toplini doma mi moga, fjakasto prevrćem neke časopise, leksikone, enciklopedije za djecu i omladinu, magazine za odrasle... Ne, ne "one" magazine za odrasle, već...ma nema veze...Dok ja to sad objasnim...



U moru manje ili više zanimljivih slika i sličica, u lijevo oko mi upadne nešto neobično.
Na onim mnogo puta viđenim slikama evolucije tek sad primjećujem kako je homo sapiensu prethodio homo erectus.
Hm...znači...prije razumnog čovjeka bijaše uspravan čovjek!
Najprije erectus pa onda sapiens. Paaaa, kad malo bolje promislim, ima nešto u tome, u svakom slučaju kad je erectus u pitanju, nema baš mjesta razumu, zar nije tako?

U stvari, što nas danas najviše određuje kao ljudska stvorenja? Sudeći po mnogim primjerima, teško bi se dalo zaključiti kako je "umni" čovjek jedina vrsta ljudi koja danas nastanjuje planetu Zemlju. Neandrtalaca, kromanjonaca, australopiteka, pitekantropusa ima gotovo na svakom koraku. Pa neka, nije ni to loše, neka cvjeta tisuću cvijetova, uostalom, živimo u pluralnom društvu u kojem svatko zaslužuje svoje mjesto pod suncem.



Kad ogolimo ova pitanja do srži, kao skuše ili inćune kad želimo napraviti carpaccio, ostaju nam dvije osnovne stvari – razum i osjećaji.

Da, ako je homo sapiens zaista uman i razuman čovjek, pitam se je li to dovoljno?
Imamo li mi pojedinačno dostatno razuma da nas vodi kroz život?
Teško!
Uostalom, čak i da imamo, kakav bi to život bio?
Apsolutna prevlast razuma vjerojatno bi nas odvela do bića sličnim robotima, kompjutera bez virusa, spam poruka i nelicenciranih softvera. Živjeli bi život bez pogrešaka, bez zabluda.
Razum rules....Oh kako da ne!
Razum nas ponekad može i sputavati.



Na svu sreću imamo i osjećaje kao korektivan faktor. Ponekad su dobri, ponekad loši, ali uglavnom tu su, poput puNKtokaza i markacija na planinarskim stazama. Možete li zamisliti život bez osjećaja? Bez ljubavi, prijateljstva, nade, sreće, zadovoljstva, ravnodušja, tuge, ljutnje, zavisti, ljubomore, mržnje, straha...
Pa što bi to bilo, kao zlato bez sjaja, kao more bez soli...

S druge strane opet, ne bi bilo pametno prepustiti se samo i isključivo osjećajima.
Potpuna prevlast osjećaja nad razumom vodi nas u – STRAST.
Ne mora strast svaki put biti dramatična, možemo biti recimo mirni i pouzdani, ali ipak strastveni skupljači salveta, značaka, poštanskih maraka. Ali, eto nam upravo dokaza kako strast nema veze sa razumom. Pa koji će nam klinac pedeset tisuća salveta u kući??? Sto tisuća maraka!? Poštanskih heeeej, ne onih bivših njemačkih...
Strast ipak najčešće volimo zamišljati u ljubavnom, erotičnom smislu, ali nažalost postoji i zločin iz strasti koji je opet ekstremno i brutalno nasilje bez ikakve veze sa ljubavi i erotikom....

Ipak, potpuna odsutnost strasti odvela bi nas u apatiju, ali ne onu kakvom je danas shvaćamo, u smislu ravnodušja.
Kod starih Grka apatija je bila temeljni pojam ideala unutarnje slobode, neovisnost od
svakog strastima prouzročenog nemira. Prema stoičkom učenju apatija nije pasivnost ni odsutnost, nego početak razumnog djelovanja, slobodnog od uznemirujuće prisutnosti osjećaja. Hmm...ima nešto u tome, ali ne sviđa mi se!
To nas opet dovodi do onog famoznog robota…

Izgleda da se čitav život vrtimo u tom začaranom krugu razuma i osjećaja, a taj krug opet nije pravilan sa konstantnim radijusom, više je eliptičan, čak i nepravilan, pun neobičnih putanja, krivulja, zavoja, serpentina, uspona i padova. Koliko nas razum, a koliko strast vodi pri donošenju važnih životnih odluka, odabira zanimanja, odabira partnera? Bilo bi poželjno znati uroniti u idealnu ravnotežu, kao što za vrućeg ljetnog dana uranjamo u duboko morsko plavetnilo, umjeti pronaći harmoniju i mir. Teško je to, znam.
Tražeći harmoniju i idealnu kombinaciju akorda, morat ćemo najprije razgrnuti kakofoniju sazdanu od zvukova heavy metala, cajki, popa, roka, bluesa, buke vlakova, aviona i gradskog prometa, blejanja stada ovaca, rere i šijavice...

Na koncu, što nam preostaje?
Strasno osjećati razum, ili...
Razumom osjećati strast...
Odaberite svoju opciju...


Instant zvjezdice opće prakse

22.01.2008.

Magla koja se spustila na trogirski porat donijela je neobičan mir. Sve je tiho, tajnovito, bajkovito, idealno vrijeme za kontempliranje na zadanu temu.
A jedna od zadanih tema bi mogla biti – kamo ide ovaj svijet!?
Priznajem, izbor tema u posljednje vrijeme mi zadaje poprilične muke i nedoumice, pa stalno pokušavam dokučiti i odgonetnuti začudne tajne marketinškog uspjeha.



Eh sad, ja se tu kao nešto čudim, gdje čuđenju mjesta nema. U mojih skoro tri stotine postova objavio sam zasigurno preko tisuću i po fotografija na kojima, već dobro znate, prevladavaju pejzaži, brodovi, more, planine, mala i vela mista...
A znate li koja je od tih tisuću i nešto fotografija najtraženija na Google-u?
Upravo ova!



Bez po muke zagooglate "guza" sa uključenom opcijom "slike" i već na prvoj stranici među fotkama ugledat ćete moju guzu, točnije guzu jedne dražesne Šibenčanke...
Oh da, baš sam licemjer, jer se tu vama kao nešto žalim, a dobro znam da niti meni nije strano baciti oko na nešto tako fino slatko i zaobljeno, na pet, sedam ili devet «lakih» komada. Pa čak ići toliko daleko, riskirati i snimiti s pola metra udaljenosti ovakvu savršenu guzu, (ne)vodeći računa pri tom na sve realne opasnosti!

Idemo dalje, u laganini stilu.

Izvjesna fufica koja se navodno odaziva na ime i prezime Sophie Bovington-Kerr, večer uoči nama dobro znanog povijesnog megdana između Engleske i Hrvatske na Wembleyu, oralno je obradila engleskog nogometnog reprezentativca Allana Smitha, u slobodno vrijeme fufana nacionalne klase.
Učinila je to kaže – za Englesku. Ah kakav patriotizam!
To je zaista senzacionalna vijest koja je obišla svijet.
Nije to sve. Ima još jedna!

Izvjesna fufica broj 2, Gabriela De Freitas, manekenka i foto model, u slobodno vrijeme prostitutka, za tričavih 400 eura, u rimskom hotelu «Hilton» priuštila je nezaboravnu seksi avanturu ljepuškastom i iznimno nadarenom Christianu Ronaldu. Također «inžinjeron o' mijura», u slobodno vrijeme fufanom ekstra klase.
Prostitutka Gabriela prodala je priču i fotografije nemam pojma već kojem tabloidu za xxx eurića.

Obje fufice, i Sophie i Gabriela, ponosno su se slikale, dale izjave i na taj način objavile vascijelom svijetu ove izuzetne vijesti. Bilo kako bilo, dočepale su se onih famoznih petnaest minuta slave.

Takve pikanterije danas izlaze iz sfere intimnosti i u biti predstavljaju vrlo traženu robu na tržištu informacija kao i idealnu priliku da se preko noći postane instant zvjezdica opće prakse.
Zvijezdice koje opće....
Poseksati se sa bogatom i slavnom osobom, očito je postala stvar prestiža. Pretpostavljam da će se stvari razvijati toliko daleko da će spolno općenje navedenih fufica, biti događaj koji će se generacijama prenositi s koljena na koljeno u njihovim obiteljima, mjesnim zajednicama i lokalnim udrugama nezaposlenih pivopija. Roditeljima će vjerojatno biti neugodno neko vrijeme, ali će zato tetke i tetci, rođaci, i ostali ku*ci palci vrlo rado s lascivnim izrazom lica u svakoj zgodnoj prilici objašnjavati kolegama, susjedima i poznanicima – znaš, to je moja nećakinja!

Nisam siguran hoće li jednog lijepog dana ovim vrlim pametnicama koje se sad kočopere svojim sisicama i guzičicama na naslovnicama tabloida, biti ugodno kad njihovu djecu u školi učiteljice budu pitale – a čime se bave tvoji roditelji?

Uboga dječica će vjerojatno odgovoriti:
"Moj tata je učitelj politehnike i honorarni instalater klima uređaja, a moja mama je nekoć bila slavna njegovateljica vitalnih organa nogometaša!"

Kako je krenulo – tko zna dokle će se ovo dokotrljati!?

Ne želim vjerovati, a lako je moguće, kako ćemo već za koju godinu, recimo u «Kviskoteci» u igri detekcije imati prilike vidjeti kako vazdazeleni Oliver Mlakar predstavlja u studiju tri poluatraktivne zblajhane starletice među kojima nadobudni natjecatelji moraju prepoznati onu pravu, kako s neskrivenim ponosom izjavljuju:

- Osoba A – umilno će zacvrkutati: "Ja sam Radojka Mileusnić i popušila sam pimpek nogometnom reprezentativcu Mati Dangubi!"

- Osoba B će istaknuti još značajnije:"Jaaaa sam Radojka Mileusnić i popušila sam pimpek nogometnom reprezentativcu Mati Dangubi!"

- Osoba C će ugodnim altom i smirenim glasom izreći: "Ja sam Radojka Mileusnić i popušila sam pimpek nogometnom reprezentativcu Mati Dangubi!
I njegovom bratu Robertu također!"


P.S. Ispričavam se ukoliko negdje zaista postoji Radojka Mileusnić!
Mati Dangubi se ne ispričavam
Njegovom bratu Robertu također...

Terra incognita

20.01.2008.

Na samom početku moram upozoriti moje vjerne pa i one nevjerne čitatelje da ni danas u ovom postu neće biti spektakularnih rečenica, zanimljivih zapleta, intrigantnih likova i iznenađujućih raspleta. Ovo je naprosto – još jedan u nizu mojih «dosadnih» postova. Znam, sve znam, uputnije bi i daleko popularnije bilo da pišem o nekim atraktivnijim temama s mirisom žutila, onako za široke mase. Što više trivijalnosti, banaliziranja, ananasiziranja, čak i zaglupljivanja...
To očito pali...
Bez obzira na sve, meni su daleko značajnija mišljenja pripadnika moje moćne gomilice koji i te kako znaju prepoznati što je dobro a što ne.







Isto tako, neću vam riječima otkrivati našu današnju «destinaciju»» Ah, kako me ta riječ...da ne kažem...
Kad nam izgleda «odredište» nije dovoljno atraktivno. Opet za mobilizaciju širokih masa... Stoga mi ovog puta dopustite malo tajnovitosti, jer u krajnjm slučaju, nije baš nešto zanimljivo da vam svaki put objašnjavam pored kojeg smo punKTokaza skrenuli lijevo, a pored kojeg desno, šta smo jili, a šta pili, i tako dalje i tako bliže

Jednostavno, danas smo posjetili jedan dijelić nepoznate zemlje, terre incognite, došli smo u pohod predjelima izgubljenima gotovo na rubu «opće» poznatog svijeta, u jednu ruku tako blizu, a u drugu tako daleko...





Nagutale su se danas naše gojze kilometara i kilometara, planinskih puteva i staza.
U tišini planine, bude se naša iskonska, zaboravljena osjetila.
Kroz planine, brda i gore, provodit ću mladost svoju...





Iako nismo imali posebno postavljene ciljeve, željeli smo otkriti put do jedne špilje ili jame (opet tajnovitost), čiji se ulaz nalazi na visini debelo preko tisuću metara nad morem. Naravno, mislim da ne trebam posebno napominjati kako smo u našem naumu i uspjeli. Nakon ulaza dugog kojih tridesetak metara, pod blagim nagibom, dolazi se u dvoranu u kojoj se nalazi pravi stalaktitski slap, u čijem se podnožju nalaze dva izdubljena debla u kojima se skuplja voda.







Iz ove dvorane, put vodi još dublje, ali sudeći po postavljenim zaprekama, nije baš preporučljivo ulaziti dublje u jamu bez odgovarajuće speleološke opreme.
Kako smo ovog puta bili «naoružani» samo slabašnim čeonim lampama, već su skovani planovi za slijedeći posjet, na kojem je naravno vrlo poželjno društvo nekog od iskusnijih speleologa.

Nakon izlaska na svijetlo dana, upriličili smo jedan mali doručak u travi, na kojem smo svi ipak bili primjerno odjeveni. Iako smo na zavidnoj nadmorskoj visini, a vjerovali ili ne, ima i snijega, nije problem hodati samo u kratkim rukavima. A šta'š kad me ljubav grije...





Uglavnom, propješačili smo danas junački zasigurno više od petnaestak kilometara i to vrlo živo, veselo i prpošno, a imali smo i zašto. Na povratku u civilizaciju, dočekale su nas neke jako jako dobre stvari.
Ukusne nadasve.
Koje?
Ma ne moram baš svaki put u detalje...


Vraća li se era jedrenjaka?

18.01.2008.


Općenito se volimo tješiti da u svakom zlu ima ponešto i dobroga, pa onda po istom kanonu možemo promatrati ovo divljanje cijena nafte na svjetskom tržištu kao konačan trenutak za poticanje i uvođenje nekih novih riješenja, suvremenih načina iskorištavanja "humanijih" i drugačijih oblika energije.

Naravno, brojni eksperimenti i istraživanja provode se već godinama, desetljećima čak, ali eto, zbog raznoraznih razloga, prvenstveno zbog utjecaja moćnih energetskih lobija do današnjih dana ta riješenja nisu uspjevala izboriti svoje mjesto pod suncem.

Stoga nije čudno da ćemo pojmove poput hibridnih vozila, bio-dizela i mnoge mnoge slične još, slijedećih godina usvajati i upoznavati puno brže nego što smo recimo prije desetak godina "učili" kako poslati SMS poruku...

Najveći dio svjetske trgovine još uvijek se odvija morem, a tako će zasigurno biti i u budućnosti. Upravo ovog trenutka, morima i oceanima Plavog Planeta plovi na stotine tisuća velikih trgovačkih brodova koji bez obzira na to prevoze li kontejnere iz Europe u Kanadu, žito iz Amerike u Japan ili recimo skupocjene igračke, igle i lokomotive iz Kine all over the world, za svoj pogon troše enormne količine teškog goriva. Eto idealne prilike da se čak i naoko sitnim inovacijama i poboljšanjima ostvare značajne uštede.

Nakon što smo jedra kao najčišći i najekonomičniji pogon napustili prije o-ho-ho godina i sveli ih samo na idealan način rekreativnog i gustozog načina plovidbe, ovih se dana dogodilo nešto revolucionarno, ili kontrarevolucionarno, ovisi od kuta gledišta.

Naime, upravo danas, na prvo komercijalno putovanje kreće brod "Beluga Skysails" koji osim običnog, standardnog pogona, zamislite ima čak i jedro, bolje rečeno padobran, kao "pomoćni motor".





Eto, neki bistri momci se jednostavno skontali koliko je dva i dva, pa su na osnovama kite-surfinga imali snage i volje tu ideju povezati i primjeniti na velike čelične grdosije.

Možda na prvi pogled ovo izgleda čak i malo redikulasto, ali u svakom slučaju je i efektno i efikasno. Princip je u stvari jednostavan. Za razliku od klasičnih jedrenjaka koji za pogon koriste vjetar neposredno iznad površine mora, u ovom slučaju, jedro-padobran se vine u visine gdje je vjetar znatno jači i bez turbulencija. Nema previše smisla da vas ja kao ubogi bloger amater sa blagim natruhama brodograditeljima profesionalca obasipam informacijama koje ne zanimaju "širu javnost", ali u svakom slučaju, na ovim stranicama ćete naći mnogo više.



E sad, poželjno je uzeti u obzir da svaki cigo svoga konja hvali pa su možebitne negativne strane ovog koncepta još uvijek skrivene i zamumuljene u moru manje ili više korisnih podataka. Kod tehničkih inovacija i poboljšanja uvijek se nešto dobije, a nešto bome i izgubi. Kako se u ovo područje ipak nekog vraga razumijem, živo me zanima kako se ovim čudom jedri kontra vjetra u "orcu" i kako je riješen problem stabiliteta.

Neću sad umišljat kako je ova ideja i meni pala na pamet, ali dobro znam da smo prije nekoliko godina, dok sam još bio mladi i nadobudni trener jedrenja, moja «dičina» i ja, izveli vrlo sličan eksperiment. Znate li šta je spinaker? To vam je ono veliko bublasto balunasto jedro koje se obično onako lipo napuše kad se jedri «niz vitar». To jedro povezano je sa «tangunom» za jarbol i manje više kompliciranim sustavom konopa i konopčića za potezanje, otpuštanje i korekciju. E sad, jednom nam je, slučajno ili ne, palo na pamet da probamo jedriti bez tog famoznog "tanguna"

Što se dogodilo? Spinaker nam je poletija u zrak, upravo ovako kao ovaj padobran na "Belugi". Isprva nismo skrivali svoje oduševljenje postignutom brzinom, ali zato smo totalno izgubili stabilnost i nakon nekoliko trenutaka jednostavno ali spektakularno se izvrnuli na bok. Izvrnili smo se brodom koji se teoretski ne bi smija izvrnit!

Iako vrime nije ni približno bilo za kupanje, nije bilo druge nego – skači u more, otpusti sve te silne konope, skupi spinaker nazad u vriću i nadaj se da je ovaj eksperiment vidilo šta manje ljudi!
Jer, jedriličari se međusobno znaju i te kako "štucigavat", pa se ovakvi događaji prenose godinama u "stručnim" krugovima. Naravno, pri tome, svako doda i izmisli nešto novo, pa takve priče poprime epske razmjere, ali o tome za sad nećemo...

Eto, kad ovakvi izumi ugledaju svijetlo dana, onda je vrlo česta reakcija "običnog puka" u stilu "pa kako se toga nitko ranije nije sjetio!?". Ma sjetio se sigurno netko i ranije, ali nije imao mogućnosti to provesti u djelo. Pomalo me i žalosti da mnoge pametne ideje u našim glavama ostaju zarobljene, jer živimo u društvu koje nema sluha, snage i "resursa" kako voli reći naš predsjednik Fleishmann, da se ta kreativna energija oslobodi poput duha iz Aladinove svjetiljke.

Možda je to dijelom i zbog toga što smo nekako previše "stisnuti", na ovim našim prostorima smo uvijek u nekakvim predratnim, ratnim i poslijeratnim vremenima kad kao nije vrijeme za kreativce jer ima "ozbiljnijh" problema za rješavanje.
E sad, najlakše je ne radit ništa i očajavati kako smo ovakvi i onakvi, ali mislim da bi nam bilo puno bolje da pustimo mašti na volju pa tako da pokušavamo u nekakvom manje ili više kolektivnom "brain stormingu" doći do novih ideja.

Mašta radi svašta!



Maštajte ljudi, maštajte, to vam ništa ne košta!

Pusta tlapnja i san

16.01.2008.


Ova vam se priča događa jednog lipog, sunčanog, toplog dana, na jednoj tipičnoj dalmatinskoj rivi...



Naš glavni lik, Šime dakako, a ko bi drugi nego Šime e, sidi na šentadi i nezainteresirano gleda u more...
Fjaka ga uvatila...
Prilazi mu oprezno Junichiro, japanski turist na proputovanju...
Junichiro ima metar šesdeset i tri, veliku glavu i slamnati šešir na njoj, prokockanu košulju, gaće kaki boje, sat SEIKO na livoj ruci, naočale za dioptriju minus tri i ooogromnu kameru, kojom bilježi svaki svoj korak.

-Eeee šjor Šime, a ča činiš ovod? (slobodno prevedeno, op.p)
-A ništa, evo sidin...
-Tako...samo sjedite... (nastavljamo književno op.p)
-E...
- Paaaa zašto...kad već tako sjedite, ne bi uzeli recimo...ribički štap, pa lovili ribu, evo tu sa obale?
- Ahhh, zašto bi lovija ribu?
- Pa recimo, da ulovite sebi za ručak ili večeru!
- Ne volin vam ja ribu jist, više van jan volin janjetinu...
- Eto još bolje, ne morate je pojesti, možete ribu prodati!
- E i?
- Pa zarađenim novcem kupite još štapova, da možete uloviti više ribe!
- E i?
- Pa malo-pomalo kupite sebi neki brodić, mreže, vrše, parangale...
- A-a...
- S vremenom lovite sve više, kupite veliki brod, ma zašto ne čitavu flotu ribarskih brodova, pogotovo sad kad je proglašen ZERP!
- E, ma sve je to lipo, ali ča meni to triba?
- Pa eto, jednoga dana možete sve to prodati i imati toliko novaca, da ništa više u životu ne morate raditi!
- Ma čoviče moj lipi, šjor Junichiro jel'tako, jeste rekli Junichiro, e..., pa jel' vi vidite da ja već sad ništa ne radin!!!

Ha ha ha, očekujem sada nasnimljeni pljesak, «alive studio audience»...
Ma čuli ste za ovo već sigurno, ovo je već vic ili pričica s bradom štono bi se reklo, ali eto, mene je podsjetila danas na pritajeni san svakog Dalmatinca, Hrvata, Europljanina, kako hoćete, da sad ne širimo dalje...
Dakle, kako bi provodili dane, odnosno, što bi radili kad ništa ne bi morali radit!?
Ono baš...da imate toliko love da vam nije potrebno svakodnevno odlaziti na vaše omiljeno radno mjesto?
Nećemo sad u detalje, odakle lova i koliko love, recimo Špiro može proć misec sa pet, Frane sa deset, Felicijo sa sto, a Paškvalinu bome ne bi bilo dovoljno ni tristasedamdeset i osam ijada kuna svakoga miseca...

Rekli smo, nećemo brojit šolde, samo ćemo pretpostavit da ih imamo i više nego dovoljno.
Ajmo ća.
Evo ja prvi!
Da vidim...



Ka prvo, volija bi više vrimena provodit sa svojim ditetom, jer već mu je sad udrila donja u gornju, tuče ga pubertet u svih šešnajšt, i za koju godinu neću ga više moć uvatit ni za glavu ni za rep. To bi ka ono bija broj jedan.

Pod broj dva, volija bi pročitat brdo knjiga, ka šta uvik sam sebi obećam da ću danas, da ću sutra, da ću prekosutra, pa nikad ništa od toga...
A moga bi, za ne falit, probat i napisat koju knjigu, e zašto ne!
Dalje...nikad nemam vrimena za pogledat dobar film, bez prekida, bez reklama, bez onoga "uskoro" i "slijedi"... Sigurno se ovih godina snimilo puno toga zanimljivoga, a ja nemam pojma šta se u svitu filma događa... Znam samo da su Anđa i Bred u vezi!
Ako u međuvremenu i oni nisu počeli činit škerce!

A di je još muzika, bilo bi lipo kupit gomilu CD-a DVD-a, svih mogućih stilova, rokija, klasika, bluz,samba, rumba, cha cha cha, pa otić koji put uživo na koji koncert, pogledat predstavu u teatar, operu i tako...

Ma...sve je to lipo, ali isto ne bi valjalo samo tako, pasivno se prepustit guštima.
Sve četiri u ariju i šta sad?
Čovik triba nešto radit!
Čak i kad se čini da ne mora...

Eto, imam oko kuće malo vrtla, pa bi se tu dalo lipo zabavit. Malo to sredit, napravit pravi komin, stavit više cvića, pitara, ružmarina, lavande, kadulje...
Imat koju glavicu kupusa, kavula, koji list blitve, špinjače...
Onda na ono pinkicu zemje šta mi je ostala od pokojnoga dida, dobro bi bilo posadit bokunić vinograda. Ne puno, za umest se, nego onako...dvista, trista loza, šta će mi više!? U spomen na naše stare, a isto tako i za vlastite gušte. Pa za koju godinu uredit konobu, kupit bačve, badnje, bigunce, turanj, turičep, vadičep...



Imat svoje vino i svoje uje, ma di'š bolje! Zasadit još desetak maslina, neka se nađe...
E bravo, da ne zaboravim i mendule, trišnje, višnje maraske, svašta nešto lipoga...



Kad bi već ima toliko šoldi, valjalo bi kupit i malo veći brod, pa koji put bacit tunju ili peškafondo....
Eeeeeee, n'ti maloga miša, evo ti ga na, tija – ne tija, opet sam doša na ono isto šta je Junichiro savjetova Šimi!!!

Hmm...sad se mislim, možda stvarno ne bi bilo loše da kad već ovako sidin bezveze, da uzmem štap u ruke i okušam sriću!?


Peking 2008.

14.01.2008.

Na redovnim tjednim konzultacijama koje se, opet ponavljam, odvijaju srijedom na već dobro poznatim lokacijama, nakon višesatnih razgovora i pregovora, kombinacija, asocijacija i varijacija, sklopili smo koalicijski sporazum, vezan za nedjeljnu pustolovinu. Prognoza nam opet nije išla na ruku, pa smo se sasvim razborito odlučili za jednu kraću turu.
Omiška Dinara je blizu, njezin najveći vrh Imber dovoljno zahtjevan i atraktivan – ma di ćeš boljeg cilja!?
U aneksu koalicijskog sporazuma naznačili smo da se u nedilju obavezno ide, bez obzira na to oće li eventualno padat kiša, snig, krupa, sikire, kuke ili motike!
Kako je čitavu noć sa subote na nedilju štrocalo, škropilo, rominjalo, vlažilo, sipilo, lignjilo, a isto takvo je osvanulo i nedjeljno jutro, na jedan trenutak, čak sam i posumnjao u uspjeh čitavog projekta. Međutim, trenuci malodušja su vrlo brzo prošli jer su ubrzo sa svih strana počele stizati SMS poruke pune elana i optimizma.

Ideeeeemo!
Zborno mjesto kafić "Big Blue" (a kud će suza, neg' na oko!) u Omišu.
Uz prvu, nekome već i drugu jutarnju kavicu, kujemo planove kud, kamo i kako dalje.
Komadić tek naslućujuće vedrine neba na zapadnom horizontu, koje se ukazalo kao otok spasa u moru silno debelih sivih oblaka ohrabrio nas je za pokret i nove korake.

Međutim, naišli smo na jedan neobičan problem. Zahvaljujući izuzetno povoljnim vremenskim uvjetima za njihov rast, u svega nekoliko dana, silno su se razgranali bršljani, djelomično ili potpuno prekrili puNKtokaze koji su nas trebali usmjeriti na pravi put, pa smo se tako umjesto na stazi prema Imberu, potpuno neočekivano zatekli u blizini restorana "Kaštel Slanica" na obali rijeke Cetine. Bez GPS-a, kompasa, karte, mahovine i lišajeva, pomoć smo potražili kod neispavanog konobara. Mirno i staloženo, objasnili smo mu naše namjere, a on je na to odgovarao neuobičajenim pokretima glave. Bili smo uvjereni kako smo uspješno dogovorili uvjete suradnje, pa smo ubrzo krenuli dalje.





Kiša koja je i dalje padala bez prestanka, primorala nas je na potragu za nekakvim suhim kutkom, po mogućnosti ispod nekakve nadstrešnice. Drž-ne daj, povuci-potegni, pokoja streha još se i dala nać, ali nadstrešnice – nigdje! Utjehu smo morali pronaći ispod jednog volta sa kojeg se nije vidila Šolta, ali za ovu priliku nam je pružio utočište slično onome kad su se Šegrt Hlapić i njegov Bundaš u olujnoj noći skrili ispod onog mostića.

Kako nas je od silne potrage za nadstrešnicom uvatila prilična debuleca, naša klapa ispod volta ipak nije zap'vala, ali smo čak i u tim strašnim uvjetima napravili prigodnu marendu, posloživši bratski i sestrinski sendviče od usoljenog svinjskog buta da ne rečen pršuta.
Veselo je bilo ispod volta, ali bujica koja je nadirala prema nama, primorala nas je na hitnu ejakulaciju (oupsss, pardon – evakuaciju!). Uputili smo se uzvodno rijekom Cetinom do najvećeg slapa – Velike Gubavice.
Moram priznat da mi nikad to "Velika Gubavica" nije bilo lipo čut, baš mi je ža' šta su tom veličanstvenom vodopadu nadili tako bezvezno gubavo ime.
Ma jesu li ga mogli nazvati štatigajaznam "Vilinska kosa" ili recimo "Mladenkin veo", nego su se uvatili nekih gubavica. Ahhhh.





Mokre i klizave stijene uz, trebam li posebno napominjati, dosadnu kišu koja je i dalje padala, otklonile su nam svaku ideju za pentranje, uspinjanje, posrtanje i padanje.
Za sada samo gledamo kanjon Cetine sa sigurne udaljenosti, pa se prisjećamo kako smo se prošlog lita kupali ispod ovih istih slapova. Naravno, bilo nam je tada toliko dobro da i sad opet kujemo planove za predstojeće toplije dane. Za kanuing, kanjoning, konobing i rafting, morat ćemo bit strpljeni-spašeni, ali znamo mi za još jednu atraktivnu disciplinu a to je – peking! Dakle, hitro krećemo natrag prema Slanici i projektu "Peking 2008"



Iako smo svi zdušno prihvatili plan i program, i slobodno mogu reći – svojski trudili očekujući zaslužene delicije ispod peke, na koncu smo ostali prilično razočarani.
Tek smo sada shvatili da jutrošnji čudnovati pokreti glavom pospanog i smušenog konobara nisu značili odobravanje i razumijevanje, pa smo ostali ponešto uskraćeni za potpuni doživljaj. Mislim, peking nije ni u kom slučaju bio katastrofalan, ali mora se priznati – od restorana takve reputacije očekivali smo mnogo mnogo više.
Ali, nije svako zlo za zlo, da su peke bile bokunić ukusnije, vjerojatno se ne bi odvojili od stolova do zalaska sunca. Ovako, smjelo krećemo naprijed, u nove pobjede!



Osim pata divljih jataka (pardon – jata pataka op.p) na lipoj našoj Cetini ima još dražesnih prizora.

Što se to bijeli na Cetini zelenoj?
Il' je snijeg, il' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio.
Ma đava bi uopće i pada snig po ovoj južini!
Dakle – ipak su labudovi!
I to čitava obitelj labudova, tata labud, mama labudica i mali veliki, gotovo već adolescentski labudić.



Labudovi su jedna od onih životinja kojima se svi dive, poput dupina, lavova, tapira, čudnovatih kljunaša i stotinu mu dabrova kao i jelenskih mi rogova. Gledati ih ovako, doslovce oči u oči, poseban je osjećaj. Kao da uživaju u ulozi manekena, a dobrim dijelom i zbog očekivanja da ću im pružiti poneke lipe bokune, potpuno su mi se približili. Ipak, znajući za onu "pružiš mu mali prst, a on odnese čitavu ruku", doza opreza u svakom slučaju nije na odmet.





Tata labud pokazao je izuzetan interes za moje cipele. Iako je pretpostavljam, vrlo brzo shvatio da nisu jestive, odvezivanje mojih špigeta predstavljalo mu je poseban izazov.



Nakon što su labudovi poletjeli a snijezi okopnili, za divno čudo prestala je i kiša.
Di ćemo šta ćemo, Imber za danas više ne dolazi u obzir, za uru-dvi i tako pada mrak!
Nakon nekoliko trenutaka bezidejnosti, situaciju je maestralno riješio legendarni Duje koji je, tek toliko da se zna, ipak odustao od ženidbe s konobaricom iz Šestanovca.

Idemo napravit đir iznad Krila Jesenica, stazama Dujinog djetinjstva!



Duje se iskazao kao nadahnut vodič. Saznali smo mnogo zanimljivih priča, bajki i legendi. Nemoguće je u jednom postu sve to opisati, ali ako želite, povezat ću vas s našim Dujom koji će vas rado povesti na jednu povijesno-pustolovnu šetnju.
Stare kamene kuće i dvori, uske i zavojite uličice, pogled na brački kanal...ma svega vam tu ima!







Na koncu, šta se pametnoga može reć?
Ako je meni nešto promaklo, sigurno neće gustirni!
Dan za pet, sa ekipom za pet!
Kad ćemo opet?
Pripreme za Peking 2008 se nastavljaju!




Put u središte vala

12.01.2008.

Ponekad dođu tako oni svakakvi - nekakvi šućmurasti dani kad se, s razlogom ili bez njega, osjećaš nikako, obuzme te kovitlac osjećaja od bespomoćnosti, samosažaljenja, bijesa, melanholije, tjeskobe, ispravljanja nepravde, tumaranja, lutanja...
Na sriću, ne traje to dugo, u stvari odlična je stvar da čak i nemam vrimena za takve gluposti jer konačno kad spustim balun na zemlju, vrlo brzo uvidim da imam puno više razloga za šetnju sunčanom stranom ulice.

Pa i ovo današnje moderato cantabile jugo koje obično zna donositi tmurne misli i glavobolju, nakon sinoćnje rođendanske zabave jedne drage prijateljice nije više tako naporno, teško i sivo.
U stvari, čak mi pruža i šansu, jer se jedino po jakom jugu mogu dobiti potpuni osjećaji na jednom, za mene posebnom, kultnom mjestu. Oni koji duže prate ovaj blog vjerojatno naslućuju kamo to odlazim na duhovni oporavak, pa neću opet nadugo i naširoko razvijati istu temu.

Za besposlenog čovika, u našim krajevima se zna reć da ide gledat kako more tuče u kraj. Naravno, po takvim shvaćanjima, puno bolje je sist s judima u konobu i bistrit raznorazne teme, od aktualnih političkih do onih vječnih filozofsko-enoloških.
Bez obzira na to šta će neko reć ili mislit, meni je još jednom bija gušt doć na ove škrape, već iz daleka osjetiti muklo disanje velikog plavetnila, odškrinut vrata kapelice svetog Ivana...
Osjetiti još jednom tu iskonsku snagu mora i valova ...



Ječi jugo vilovito...



Huči silovito...



Viče more hirovito...



Baš me briga šta me valovi zapljuskuju, triskaju, prskaju...
Već sam mokar do gole kože...
Još samo malo...



To je bilo to, smirenje bez duvana, alkohola, kemije i alkemije.
Seansa je završena, vraćamo se u udobnost civilizacije

Odlaze oblaci.
Barem ovi koji su me proganjali...



Opet sam onaj stari
Ili onaj novi, sasvim svejedno...

Globalna mikrovalna pećnica

11.01.2008.

Koliko god su mi dragi i ugodni vikendaški izleti stazama, putevima i stranputicama diljem "lijepe naše" i okolice u društvu mojih vrlih i dičnih planinara, pa odvijali se oni po suncu, kiši, ledu ili inim vremenskim uvjetima, posebnu draž imaju i naša svakotjedna neformalna druženja u i okolo prostorija HPD "Mosor" u Sinovčićevoj ulici broj 2. Prihvatili smo dobar običaj iskusnijih "mosoraša" da se svake srijede navečer, okvirno oko 20 sati, u društvu "nešto događa".
Osim standarnih ćakula u stilu "di, ko, s kim, kad, kamo, odakle i zašto", vrlo često se organiziraju jako zanimljiva predavanja i to vrlo respektabilnih kolega i prijatelja, sa raznolikim spektrom tema, ali uvijek vezano za planinarenje, prirodu, ekologiju i još mnogo oku, uhu i nepcu ugodnih stvari.

Tako je i ove srijede, naša Milena Šijan, jedna od članica alpinističke ekspedicije na CHO OYU 2007, inače po struci profesorica biologije i kemije te inženjer zaštite okoliša., održala predavanje na temu "Klimatske promjene i globalno zagrijavanje".



Mada su pojmovi poput tog famoznog globalnog zagrijavanja, ozonskih rupa i efekta staklenika već poodavno ukorijenjeni u našoj kolektivnoj, pa i pojedinačnoj svijesti, imam osjećaj da ih prihvaćamo tek tako, deklarativno i površno, uopće ne razmišljajući o tome što oni zaista znače i općenito ne razumijevajući njihove posljedice.
Najlakše je razmišljati u stilu, kao ono - nije to moj posal, pa možda globalno zagrijavanje čak i nije toliko loše, u svakom slučaju bolje da nam je toplije nego da smo okovani ledom...

Za sada, najvidljivije posljedice globalnog zagrijavanja događaju se daleko od nas, u nešto "ekstremnijim" područjima, kao što su Arktik i Antarktik, velikim planinskim lancima i masivima. Međutim, nemojmo se zavaravati, ako te pojave i nisu najvidljivije u našoj sredini, ni u kom slučaju ne znači da nisu i te kako prisutne.
Polako ali sigurno, tope se velike ledene mase na polovima i oceanima, nestaju ledenjaci u planinama. Granice vječnog snijega i leda sve se više pomiču prema gore. Ako se ovakvi trendovi nastave, na našem kontinentu nakon 2050. godine neće više biti niti jednog ledenjaka!
Dobro, sigurno će te se zapitati – pa šta nam ti ledenjaci uopće znače!?



Ledenjaci u ovom slučaju imaju ulogu svojevrsnog lakmus-papira koji nam ukazuje na niz daleko ozbiljnijih posljedica. Za razliku od ljudi koji mogu relativno normalno živjeti i funkcionirati i na minus dvadeset i na plus četrdeset stupnjeva celzijusa, mnoge biljne i životinjske vrste nisu takve sreće. Zahvaljujući i relativno malim oscilacijama, ugrožene biljke i životinje ne uspjevaju se prilagoditi i jednostavno nestaju sa lica Zemlje. Brzina kojom danas nestaju čitave biljne i životinjske vrste, tisuću je puta veća nego što je bila prije samo stotinjak godina!

Kod nas u Hrvatskoj, nema ledenjaka, nema čak ni santi po Jadranskom moru, ali posljedice globalnog zagrijavanja, pregrijavanja ili podgrijavanja, kako god hoćete, najviše su vidljive u činjenici da je "vrime skroz poludilo!"
Ekstremne meteorološke situacije, iznenadni udari neočekivanih nepogoda sve su češći. Tako nam postaje relativno normalno da možemo bez problema skakati u more početkom svibnja ili sredinom listopada, a opet s druge strane, znamo navlačiti duge rukave već i u prvim danima kolovoza. Usko povezano sa svim već navedenim, odvijaju se promjene u vegetacijskom pokrovu, a sve su učestaliji i požari sa katastrofalnim posljedicama.

Znam, sve znam, uza sve naše svakodnevne probleme koji nas okupiraju, već su nam na vrh glave došle sve te katastrofičarske najave, pa nam dođe nekako najlakše samo odmahnuti rukom pa pritom uvjeravati sebe i sve oko nas – ma što se to nas tiče?
Kakav uticaj imam ja kao pojedinac na to famozno globalno zatopljavanje, pa ja tu ne mogu ništa!
Vjerovali ili ne – možete!

Ako kliknete na ovu dražesnu sličicu,



link će vas odvesti na stranice Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, točnije do brošure nazvane "Prihvatite izazov težak jednu tonu!"
Možete je jednostavno skinuti i doći ćete do mora korisnih podataka i savjeta kako doslovce svatko od nas može svakodnevno poduzimati niz naoko sitnih i beznačajnih radnji, ali i te kako značajnih i korisnih. Vjerujte mi, nije ništa strašno i revolucionarno, ali opet ponavljam – jako, jako, korisno. U svakom slučaju, ostat će vam više kunića u džepovima, a istovremeno ćete se osjećati i više nego dobro. Ne samo zbog ušteđenih šoldi!

Pretpostavljam da će tijekom čitanja ovog posta neke od mojih vjernih čitatelj(ic)a kolutati očima i diskretno me upozoriti da sam opet previše ozbiljan, pa eto samo zbog njih, možemo vidjeti da globalno mikrovalno zračenje ima i ponekih zgodnih efekata.



U svakom slučaju postoji mnogo mnogo izvrsnih metoda kako čak i u ovim šućmurastim, sivim danima, zagrijati duh i tijelo na pravi način, "iznutra". A zamislite, nisu vezane uz iće i piće!
To je, čini mi se, puno bolje nego zagrijavati zrak oko nas!
Nema čekanja, idemo u akciju!

Petrova trudionica

09.01.2008.

U sveopćoj postblagdanskoj gunguli, napetim koalicijskim pregovorima i riješavanju krucijalnih pitanja u stilu hoće li se ili ne osumnjičenik za ratni zločin pojaviti na konstituirajućoj sjednici novog saziva Sabora, tek sam sinoć primjetio da je već dvadesetak dana u tijeku humanitarna akcija pod nazivom "Petrova trudionica" kojom se prikuplja novac za uređenje Odjela trudničke patologije II Petrove bolnice u Zagrebu.

Naime, u našoj zemlji godišnje se dijagnosticira više od 8000 trudnoća koje se ubrajaju u grupu visokorizičnih i koje ugrožavaju život majke i djeteta. Petrova bolnica u Zagrebu najveći je i najstariji zdravstveni, stručni i edukacijski centar za ženske bolesti i porode u zemlji. Odjel trudničke patologije II godišnje skrbi o više od 1000 žena s rizičnim trudnoćama iz cijele Hrvatske a taj Odjel nije obnovljen još od svog osnutka, davne 1921. godine.
Heeeej, od 1921. godine!?

Uvjeti u kojima su ove buduće majke prisiljene boraviti iznimno su loši a neke od njih provedu u bolnici i do 7 mjeseci života. Male bolničke sobe koje dijeli i po 10 trudnica, loši higijenski uvjeti, sanitarni čvorovi koje u prosjeku koristi po 20 pacijentica, nedostatak klimatizacije te manjak osnovne opreme problemi su koji otežavaju već ionako tešku situaciju svake od njih. Iako maksimalnim zalaganjem i trudom vrhunski tim liječnika uspijeva očuvati visok postotak trudnoća i omogućiti rađanje žive i zdrave djece, to ne može promijeniti činjenicu da i uvjeti u kojima trudnice provode mirovanje imaju utjecaja na tijek i ishod trudnoće.

Najjednostavniji način za uključivanje u ovu akciju, poziv je na broj telefona: 060 9004. Svakim pozivom donira se 5 kn + PDV. Također, donacije se mogu ubaciti i u donacijske kutije postavljene u većini poslovnica Zagrebačke banke ili uplatiti na žiro račun: Zagrebačka banka 2360000-1101868456.

Ne sumnjam da je ovo plemenita i hvale vrijedna akcija koju apsolutno podržavam i ako je potrebno, okrenut ću ovaj broj telefona na desetke puta, ali...
Ipak se pitam...
Zašto se tako velike i bitne stvari moraju riješavati humanitarnim akcijama?
Zar ne bi bilo primjereno da se ovakvi prioritetni projekti ostvaruju sredstvima iz državnog proračuna?
Uostalom...
Što rade te famozne institucije sistema?
Što radi ministarstvo zdravstva?
Što radi ministarstvo socijalne skrbi?
Gdje je ta famozna pronatalitetna i demografska politika u koju se zlatousti političari vole zaklinjati?
Ne mogu vjerovati da je toliko veliki problem osigurati iznos od 3,5 milijuna kuna, koliko je potrebno kako bi se poboljšali minimalni higijenski i prostorni uvjeti?
3,5 milijuna kuna?
I to se čeka od 1921. godine!?
Pa toliki je mjesečni iznos za plaće nogometaša Dinama!
Koliko je ono direktor Zagrebačke banke zaradio na dionicama?
21,76 milijuna kuna.
Da, da, dobro vidite, šest puta više!
Tax free, naravno...
Pa dobro, vjerujem da je direktor Franjo jako pametan i sposoban čovjek, pa nek je zaradio, pretpostavljam da je zaslužio, ali isto tako vjerujem da našoj državi ne bi nikako smio biti problem izdvojiti dvostruki, čak i trostruki iznos za ovakve namjene. I tako svake godine, ne samo u Petrovoj bolnici, ne samo u Zagrebu, već diljem Hrvatske.
Trudnicama koje znaju i po sedam mjeseci svoje trudnoće provesti na ovom odjelu, a nisu iz Zagreba ili okolice, zasigurno nije jednostavno. Da ne spominjem kolike troškove to predstavlja njihovim obiteljima.
Vjerojatno nema prevelikog smisla određivati prioritete u sustavu zdravstva, jer je briga o svakom čovjeku i pacijentu izuzetno važna, ali nekako mi se čini logičnim da bi upravo zdravstvena zaštita i skrb za buduće mame i djecu, morale biti na najvišoj mogućoj razini koje društvo mora osigurati. To je jednostavno – temelj svega. Postoji li veličanstveniji osjećaj za buduće roditelje od tog začudnog spoja radosti i zabrinutosti, sreće i strepnje, nestrpljivosti i iščekivanja...

A bit će ipak da sam i ja, zajedno s mnogim drugima, jednostavno – naivac!
U zemlji iskrivljenih ogledala i uvrnutog sustava vrijednosti, u zemlji u kojoj se do apsurda relativiziraju zločin i kazna, sve me manje toga čudi...

Unatoč svemu, okrenite broj 060 9004
Za našu dicu...

Šampanjac, kiša, potres i svašta nešto još

07.01.2008.

Blagdan Sveta Tri Kralja, u planinarskim krugovima ovog dijela zemaljske balotice postao je sinonim za jedan poseban i izuzetno atraktivan događaj. Naime, upravo tog dana, već skoro dvadesetak godina, organizira se uspon na najzapadniji mosorski vrh zvan Debelo brdo, na kojem se uz čestitanje i najbolje želje za novu godinu, tradicionalno otvaraju boce šampanjca (ili pjenušca kako vam god drago), i to ne one dopremljene istog dana iz nekog Keruma, Tommija, ili Studenca, već one koje su na isti ovaj datum prošle godine skrivene na «tajnom mjestu». Naravno, dobar običaj je da se ovogodišnje bočice zakopaju i tako u neobičnim uvjetima sazrijevaju za slijedeću godinu.

Kao novopečeni diplomirani planinari, ni u kojem slučaju nismo željeli propustiti ovakav događaj, iako su nas meteorološke prognoze upozoravale da bi nam kiša i olujno jugo mogli prilično poremetiti naše planove. Ali, uzdajući se u onu da sreća prati hrabre, ipak smo se nadali da sinoptičari ovog puta neće biti potpuno u pravu



Nedjeljno jutro započelo je neobičnom pojavom. Drn drn brm brm tu tu tu brmr...Grmi, trese, udara...Šta je sad?
U prvim trenucima naivno sam pomislio da su glavni uzroci trešnje u krevetu moje ljubavničke sposobnosti. Međutim, znakovi koji su usljedili nisu ukazivali na ispravnost ove teorije, tako da sam svega petnaestak sekundi živio u slatkoj zabludi. Ali...dobro je...

Već smo se ranije dogovorili s našim prijateljima da se, bez obzira na to kakve vremenske prilike bile, nalazimo najkasnije do sedam i po u baznom logoru broj jedan u Sitnu Gornjem.
Na odredište stižemo među prvima, tu su već i pripadnici GSS-a, a nedugo zatim dolazi i autobus sa jakim planinarskim snagama koji je krenuo pola sata ranije sa stanice u Sukoišanskoj.
Svjesni činjenice da nam meteorološka prognoza ne ide u prilog, odlučujemo da u svakom slučaju idemo do Lugarnice koja nam je otprilike na pola puta do Debelog brda pa ćemo tamo vidjeti kako i što dalje. Ukupno pedesetak planinara krenulo je odlučno i snažno u nove pohode preko prvog stjenovitog grebena koji služi za zagrijavanje, ali smo vrlo brzo spoznali da bi nam moglo biti prilično brljavo. Sjenoviti sjeverni obronci dočekali su nas klizavi i sa mjestimičnim ledenim krpicama. Iako gojze odlično poznaju ove mosorske staze, ovoga puta je ipak bilo potrebno primjeniti neke druge metode «gazanja», u prvom redu izbjegavati stijene s lišajevima koje su za po3.14zdit klizave. I moja malenkost se u trenutku dekoncentracije i razmišljanja o koječemu drugom, u hipu našla u specifičnom položaju, guznim mišićima čvrstom gravitacijskom silom priljubljenim za majčicu zemlju.







Sve je to za ljude, stoga ponešto opreznije nastavljamo put stalno pogledavajući u nebo i oblake koji su se prijeteći zakačili za najviše mosorske vrhove. U samom početku nam je bilo prilično friško, ali hodajući u dobrom ritmu i lagano se pentrajući, tijelo vrlo brzo dolazi na radnu temperaturu, tako da svakih kilometar-dva odbacujemo višak odjeće, pa ulazimo u box u kojem mjenjamo set-up. Neki bome i make-up!

U Lugarnici, omiljenoj planinarskoj kući, dočekuje nas legendarni vodič i izuzetni ljubitelj planina Ivica Sorić-Suri, i to sa ogromnim loncem punim toploga čaja. Lugarnica nam je trebala biti samo mjesto odmora, ali već i na ovoj visini od 872 metra nad morem, glave su nam doslovce u oblacima. Kiša miriše u zraku, a do vrha bi nam u idealnim uvjetima trebala još puna dva sata hoda. Nakon dugog razmišljanja, glavni vodiči izleta odlučuju da danas ipak nećemo ići do samog Debelog brda, jer baš i nema nekog smisla izazivati sudbinu po ovako lošim uvjetima. Iako je ova odluka izazvala blago razočaranje većine planinara, ne može se reći da u tom trenutku nije bila ispravna i više nego razborita. Boce šampanjca koje su lani zakopane na Debelom brdu, preživjet će tako još jednu godinu. Da prava planinarska fešta ipak ne bi izostala, odlučili smo ovogodišnji šampanjac otvoriti upravo tu, kod Lugarnice. U pravom društvu, razlozi i načini za feštanje i tako se vrlo lako nađu.





Nakon što smo svi jedni drugima zaželili mnogo uspješnih planinarskih pohoda i uspona, došlo je vrijeme da se krene. Većina ekipe koja je u Sitno Gornje došla busom, natrag će od Lugarnice ravno prema Žrnovnici, a nas desetak ćemo nastojati dočepati se planinarskog doma na Ljuvaču jer nam je eto baš slučajno, ovaj friški planinarski zrak povukao asocijacije na tople porcije fažola s kobajama. Potajno se nadajući da će se ovaj gusti sloj oblaka ipak tijekom dana razbistriti pa da nam se konačno ukaže prilika za skokić do nekog od obližnjih vrhunaca, ali nam to, na opće čuđenje, ovaj put nije pošlo za rukom. Otprilike na pola puta, počele su padati prve kapi kiše na naše usijane glavice. Ništa zato, pa nismo mi sazdani od cukra, brašna i slatke vodice. Vadimo borbeni set-up za posebne uvjete i hrabro kročimo naprijed. Zanimljivo, sad kad pada kiša, staze mi se doimaju manje klizavim nego ranije. I što je još zanimljivije, čak i nakon više od sata pješačenja po ovim ne baš idealnim uvjetima, nismo se ni u jednom trenutku zapitali «pa šta nam ovo triba?». Više je nego očito da smo potpuno zaraženi virusom planinarenja ili neke vrste ludila, sad je i tako svejedno.





I tako, malo pomalo, došli smo i do toliko željenog planinarskog doma u kojem smo konačno odahnuli i predahnuli, koliko-toliko se osušili i naravno, okrijepili naša napaćena bića vrlo zanimljivim koktelima energetskih napitaka.
Nije se lako dići sa stola u ovakvoj atmosferi, ali eto, nema nam druge, nego prikupiti motivacije za još samo tridesetak minuta kotrljanja nizbrdo.
I to smo naravno uspjeli, a na povratku primamo pozive iz civilizacije naših zabrinutih kolega koji su danas ipak bili nešto pametniji ili barem nešto manje hrabri od nas, pa su ostali u toplini svojih domova. Ipak, na povratku u Split, naše kolegice Neda i Majda poznatija kao Žena od Mota, priredile su nam veličanstveni domjenak kao ono zrnce koje nam je jedino nedostajalo u ovom prekrasnom kišnom, trusnom i vlažnom danu...
A Debelo brdo? O, pa neće ono uteć s mista...
Za nove pobjede...u zdravlje!!!




Lejla i Tarik

05.01.2008.

Da, tako vam je to! Zamislite danas, taman kad mi je bilo u planu napraviti velike poljoprivredne zahvate, ponešto vlastitim snagama a više računajući na suradnju i angažman mojega traktorića, točnije rečeno motokultivatora, eto ti kiše! I to one prave zimske, sive, dosadne, one koja ne staje danima. Motokultivator ostade bidan besposlen u podrumu, pa sam naposljetku bio primoran kultivirati neke druge stvarčice. Ostaje mi samo da se tješim činjenicom da su sve kiše koje su padale, od kada je svijeta i vijeka, ubrzo i prestale, a što se mene tiče, neka ova pada još čitav dan i noć, ali u nedilju ujutro ima stat, jer nema teorije da nam pokvari sutrašnju feštu na Mosoru.

I sad, šta radit po ovakvom vrimenu? Ne smim uopće ni razmišljat o tome da ovog trena, dok nama na moru pada kiša, u kontinentalnim dijelovima Hrvatske sigurno pada snig.
Nema većeg gušta nego gledat kako pada snig! Stojiš u toploj sobi vrhom nosa sljubljenim s prozorskim staklom i gledaš. Samo gledaš. I slušaš onu tišinu.
Ne postoji ugodnija tišina od one koja zavlada uz sniježne pahuljice. Milina jedna…

A ništa, kad već ne mogu ništa pametnoga radit vanka, a nema ni skokova sa novogodišnje turneje, ostajem u toplome, preda mnom je hrpa novina, odnosno - tiskovina kako se to moderno danas kaže. Ma dobro narod govori, novine su se nekad čitale s guštom, a ove današnje tiskovine proletiš pogledom za najviše pet minuti. Sve je kao senzacionalno, spektakularno, fenomenalno, a kad malo bolje pogledaš – ništa naročito. Osamdeset posto tiskovina – reklame, osmrtnice i crna kronika.
Eh da, nemojmo zaboraviti ni “žutu” kroniku…

Vidim da našim medijima sada akutno nedostaje jedan aktualan par “celebritija” koji bi činija škerce, škandale, dežgracije, barufe...
Vlatka i Dikan su definitivno “out”, sažvakana tema, o kojoj se više nema šta pametno reć. Ma vidi mene, kao da se i prije oko toga pametno govorilo…
I tako, čitajući veleumne tiskovine, ne odolih znatiželji pa saznajem da su lijepa misica Lejla Šehović i popularni glumacTarik Filipović u “strogoj tajnosti” ozakonili ljubav na samu staru godinu
Ma pogledaj, baš su bezobrazni taj Tarik i njegova Lejla! Ma, ko je to vidija da tako “glamurozan” par napravi vjenčanje “u strogoj tajnosti”? Bez novinara, foto-reportera, bez prisustva “javnosti”! Ajmeeee
Skandalozno, stvaaaarno!

I onda još za ne falit, na samo novogodišnje jutro, vrli novinar “Slobodne” zove Tarika na mobitel da priupita, naravno ne samo u svoje već u ime cjelokupne znatiželjne kako hrvatske tako i inozemne javnosti je li to istina šta se priča, međutim vrlo brzo ostane zgranut, čak i osupnut načinom na koji mu je do jučer najpoželjniji hrvatski neženja skresao u brk da nije najsretniji takvim načinom razgovora.
A šta mu je Tarik trebao poručiti? Da je neizmjerno sretan i radostan time da ga razni novinari salijeću pitanjima dok se još nije diga iz postelje nakon prve bračne noći? Ako su njih dvoje imali dobrog razloga to napraviti daleko od očiju javnosti, onda je u najmanju ruku to potrebno poštivati.

Lejlu Šehović i Tarika Filipovića ne poznajem osobno, o njima pojedinačno, pa ni o njima kao paru, ne znam ništa više nego što zna bilo koji prosječni konzument “tiskovina” i elektronskih medija u “lijepoj našoj”.
Iskreno govoreći, za moj pojam, ovako "iz daljine" i Lejla i Tarik su sasvim OuKej!!!

Kod Lejle mi se sviđa to što je imala snage suprotstaviti se “zločinačkoj organizaciji” skrivenoj pod “javnim” imenom “Izbor za miss Hrvatske” i to sada već prilično daleke 1998. godine kad je “pogreškom” i “nesmotrenošću” “časnog suda” najveći broj bodova dobila upravo djevojka “sumnjivog i nezgodnog” imena i prezimena. Da, ta 1998. godina iz današnje perspektive doima se jako dalekom, a to na svu sreću i jest tako, jer su mnoga tadašnja razmišljanja i standardi ponašanja “demokracije u pelenama” danas uvelike “passé”. Naravno, u mnogim se glavama još uvijek ništa nije značajnije pomaklo od tog vremena, ali tješim se, potrebno je imati strpljenja.

Tarik Filipović koji je paradoksalno ili ne, manje poznat kao glumac a više kao voditelj “Milijunaša”, koliko je meni poznato, nikad nije upadao ni u kakve afere, skandale, tučnjave i štatigajaznam još šta sve ne. Imam dojam da je Tarik pametan momak koji je u jednom trenutku objeručke zgrabio priliku koja mu se ukazala i jednostavno – uspio!
Eeeee, možda je to problem! Ljudi su uspjeli, heeeeej!
I to bez politike, rodijaka, kumova i stričeva…

I ono što mi je bila izuzetna fora – način na koji su javnost “obznanili” svoju vezu – u veljači, sada već prošle godine, na dodjeli “Večernjakovih” nagrada “Ekran”, Tarikovu nagradu je na opće čuđenje sviju u dvorani, na pozornicu došla preuzeti upravo – Lejla! Svaka čast na ideji!
Postoji još nekoliko dobrih razloga zbog kojih podržavam ovo dvoje ljudi, ali ću ih, barem za sada, zadržati za sebe. Jednostavno, ne da mi se ulaziti u polemiku sa najezdom "fundamentalista" koji bi me u tom slučaju salijetali...

U trenucima auto-skepticizma često pomislim na vlastitu “dubokoumnu” misao kako nema tako velike ljubavi koje brak ne može “oladit”, ali se ipak toplo nadam da u ovom primjeru to ipak tako biti neće.
U svakom slučaju za Lejlu i Tarika – palac gore!thumbup

Niš' mi se ne piše

04.01.2008.

Niš' mi se ne piše (dobro)!

Mislim se, ako može Seinfeld, zašto ne bih i ja?
Znate kako se piše post o ničemu? Ili pravilnije napisano – ni o čemu?
Kao u stilu ne da mi se pisat. Fakat mi se ne da pisati, kuiš no nemam vremena, ma možda čak i imam vremena ali mi se niš' ne da i tako neću pisati dokle god sam u takvom stanju, a ako se neke stvari promijene, možda čak i izađem iz faze kad mi se niš ne piše pa fakat možda nekaj i napišem...
I to je post.
Kao...
Post'o prosto post!



Priznajem, ovih dana sa izvjesnom dozom straha otvaram naslovnicu Blog-ha-era. Pa izgleda da je tamo ratno stanje! Tuku haubice, višecijevni bacači raketa, maljutke, dum-dum meci...
Polemike na sve strane.
Kako izgleda pravi Hrvat? Kako izgleda europski Hrvat?
Kakva je uloga Crkve u Hrvata? Tko su ateisti?
Primjećujem da je tamo aktivna nekakva ekipa «blogera» koji uzgred budi rečeno na svojim blogovima ne pišu ništa značajno, osim možda «kopipejstanja» kojekakvih pjesmica i inih tričarija, ali upravo su oni ti koji redovito «jašu» svojim komentarima, pogotovo na postove koji izlaze na naslovnici. Podsjećaju me na morske pse koji kad zagrabe svoj plijen izvrnu oči. Koliko žuči, koliko uvreda...
Tiiiiii jedannnnn, pravi Hrvatu!!!!
Šta'š ti meni govorit, tiiii jedannnn gluppi europski Hrvatu!!!
A ti si jedannnn azzzzijski Hrvat!
A ti nisiii niti pola boba pakistanskog Hrvata!!!

Božetesačuvaj!?





Nemam pojma šta se događa u svijetu, u zemlji...Jednostavno me ne zanima.
Što je rekao kardinal Bozanić u božićnoj propovijedi? Nemam pojma!
Gdje se skrio Sanader Ivo? Nemam pojma!
Koliko košta kruh sada nakon poskupljenja? Nemam pojma!
Ove godine još ne kupih kruh. Jedem kolače!

Trenutno sam u stanju sličnom nirvani
Nastojim ne razmišljati o «senzacionalnim» vijestima kojima nas obasipaju euforični voditelji u medijima.
Čini mi se da je mnogo kratkovidnih na našim dalekovidnicama...

Za to vrijeme čeprkam oko maslina, gulim korov, sjeckam grančice, pilam drva
I mogu vam reć – uživam u tome!
Barem su rezultati rada brzo vidljivi.
Dobro su govorili naši stari - nema kruva bez motike.
Ima nešto u tome, u dobrom starom fizičkom radu, iako odavno već nije popularan.
Naravno – ne previše! Sve s mjerom...
Još najbolje da nas stisne u leđima od prekomjerne upotreba mašklina, pile, srpa i čekića...
Nema smisla...
I tako će kiša...
Čuvajte se ljudi!
Ne zamarajte se nebitnim stvarima u životu.
Ima puno...onih... lipših...
E!




Živo, veselo, prpošno...

02.01.2008.

Alo ekipa, a di ste?
Znam, sve znam, mumali ste lipe bokune ovih dana pa sad pušete, stenjete, vrtite se od kauča do fotelje i natrag, pa dajete po ko zna koji put svečano obećanje sami sebi da to nikad više nećete napravit i da od sutra počinje, ovaj put stvarno odlučujuća dijeta. E da!

Znate šta ću vam reć!? Bez obzira na sve, meni je drago ovo blagdansko obilje. I znam, možemo mi to nazvat i prežderavanjem i prese... i ovako i onako, ali meni je drago kad mi je kuća na novu godinu puna.
Pa kvragu, eto, zašto barem taj dan u godini ne bi probali bokunić «malo bojega»!
Umisto mortadele fetu pršutića, umisto «goude» malo paškoga, umisto manistre na pjuvačku, pinkicu-dvi pašticade s njokima...
E!

E da bravo, zaboravija sam, i umisto vina iz škartoca popit malo onega peliškoga «Plavca» sa magarčićem na naslovnici, ha ha!

Ljudi moji, znam da vam već iden pomalo na živce, ali moram vam reć, doček mi je bija fe-no-me-n-al-an!!!
A šta smo se izguštali, nasmijali, naplesali!!!
Ma to je bila prava fešta, ja vam to ričima jednostavno ne mogu opisat. Doduše, moga bi objavit par slika, ali opet s druge strane, mutne su i netransparentne pa nema smisla da ih objavljujem je li tako?
U svakom slučaju ekipa je bila raspoložena, živahna, prpošna, najbolja moguća.
A oni šta su mogli doć, a nisu (nećemo sad u detalje) neka se grizu, e a šta ću im ja sad!



To je bilo to, Nova Godina je došla u dogovoreno vrime, kako je i obećala i na tome joj svaka čast.
Izljubili smo se, čestitali, primili i poslali puno poruka, more dobrih želja i neka tako i bude! Svima!!!





Eto, za nagradu, uza sve lipo, ovih dana smo dobili i prekrasno vrime pa smo tako danas iskoristili idealnu priliku za trošenje kalorija.
Idemo živo, veselo i prpošno malo u brdo za početak.
Najprije autićem do Gornje Podstrane, onom zigi-zagi cesticom gori do crikve, tu se lipo parkiramo i nastavljamo dalje auto-nogavicom. Na početku staza serpentinama vodi do crkvice svetog Jure u čijoj blizini je postavljen stup na kojemu se nalaze mjerni instrumenti koji bilježe mikroklimatske uvjete i koji će nakon nekoliko godina promatranja odgovoriti na pitanje isplati li se ili ne, upravo na ovim vrhovima postavljati vjetro-elektrane. Živi bili pa vidili, iako danas puše lagana burica, izuzetno je ugodno na ovom zimskom suncu, pa tako čak i bez vjetrenjača uživamo u pogledu na Brački kanal, srednjodalmatinske otoke, Split, Kaštelanski zaljev i tako dalje i tako bliže.



Ovog puta smo napravili đirić do vrha zvanog Križ (na kojemu se već pogađate - nalazi zvijezda petokraka, oupss, ovaj htio sam reći križ, je li tako), koji se izdignuo na, ako sam dobro zapamtio 533 metra nad morem. Tišina, mir, uživancija. I mnoštvo ptičica - malih,a bome i onih malo manje malih!







Eto, za sam početak i više nego dobro, a pravo otvaranje planinarske sezone očekuje nas već ove nedjelje kada idemo zajedno sa, nadam se više stotina planinara na Debelo brdo na Mosoru gdje ćemo popiti čašu šampanjca i tako nazdraviti svim planinarima i ljubiteljima prirode ma gdje god se nalazili.



Nadam se da vam nema bolje preporuke. Izađite vani, uživajte u hodanju, šetanju, penjanju, družite se sa svojim najbližima, prijateljima i onima koji će to tek postati. Neka vam je svima sretno i veselo!
I berićetno naravno, ma što god to značilo!






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>